Nova Istra

169 Daniel MIKULACO XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU doba) i koja se, kao takva, odlikuje samosvojnim strukturnim elementima, različitim od ostalih kratkih proznih vrsta. Postupci redukcije, sažimanja i apstrahiranja primarni su novelistički postupci te uvjetuju novelu prvo tematski – kao vrstu pogodnu za opisivanje fragmenta ljudske sudbine (Solar, 2004.), a zatim je i na tehničkoj razini čine sličnom ostalim kratkim proznim vrstama pa i usporedivom s, u ovom slučaju, poezijom. Novela / poezija Odnosi između novele i poezije (lirske pjesme) temelje se prvenstveno na razlici proza/poezija ( stih ), odnosno lirika/epika , pri čemu se novela i roman stavljaju u opoziciju prema epskoj i lirskoj pjesmi. Ne samo da je riječ o različitim književnim rodovima, već i o potpuno drugačijem pristupu uporabi jezika, dakle načinu. Dok proza (roman, novela...) koristi uobičajen način organizacije jezika, kombinatorni, metonimijski (naracija, opisi...), gotovo svakodnevni (razgovorni, priopćajni...), liri- ka polazi od posebne (nesvakidašnje, neuobičajene, drugačije), selekcijske, metafo- ričke uporabe jezika. Jezik poezije je kodiran (zapravo nadkodiran ) prema prirodi pjesničkoga jezika i njenim posebnim (određenijim) pravilima. On je sugestivan, asocijativan, evokativan, posebno zvukovno organiziran (ritmičan – pa kad je i u prozi), slikovit..., istrgnut iz uobičajenog načina kontekstualiziranja. Pjesnički je- zik tako ukazuje na vlastitu umjetnost (artificijelnost) i prijetvornost, na svojevrsnu igru između uobičajenog (normalnog) i neuobičajenog. Tako se može reći da već i sam način čitanja/govorenja pjesme bitno utječe na način doživljavanja odnosno razumijevanja takve umjetnine. Poezija ne razlaže. Ona selektira i razvrstava – transformira uobičajeno i stavlja u neuobičajene suodnose, čime izaziva začudnost i upućuje na nova i drugačija znače- nja, koja su arbitrarna. Gledano u opozicijama, razlika između novele i lirske pjesme tako jest: metonimija/metafora, kombinacija/selekcija, paradigma/sintagma. Lirika se, dakle, čita kao niz malih sintagmatskih cjelina (stihova) koje najčešće nemaju priču; nema narativnosti i nema slijeda vremenskih ili prostornih struktura (osim lirsko-epskih vrsta poput balade ili romance). Poezija uzima riječi s para- digmatske osi te ih semantički obogaćene slaže u sintagme (kodove), koje je onda potrebno dekodirati. Funkcija takvog, pjesničkog jezika jest izazvati dojam koji onda omogućuje neki umjetnički doživljaj. Naglasak je, prema tome, više na načinu, nego na značenju. S druge strane, jezik proze značenja ostvaruje na temelju dojma o svijetu predstav- ljene predmetnosti (Solar, 2004.).