Nova Istra

164 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ melanholiju večeri u zaljevima oko Gruža.“ 61 Ovo jasno pokazuje da je Vida vrlo dobro poznavao Valéryjevu poemu, iznimno cijeneći toga velikog francuskog no- vosimbolističkog pjesnika, nazivajući ga „čarobnjakom poezije“. Obojica su čitavoga života bili opsjednuti Mediteranom, opijeni njegovim vodama, nebom, svjetlošću i obalama, koje bijahu predmetom njihova obožavanja, nekom vrstom vlastite religije i mitologije. Jedan pred sobom uvijek gleda Lyonski zaljev, drugi Boku kotorsku. Ipak, čini se da utjecaj glasovite Valéryjeve poeme nije bio presudan za nastanak Vi- dina Groblja pokraj mora , kako bismo možda na prvi pogled mogli očekivati. Premda polaze od zajedničkih mediteranskih ishodišta, premda obrađuju istovjetne teme i naslov, dotičući se smrtnosti i besmrtnosti, tijela i duha, života i smrti, te neumitno- sti prolaska vremena, između Valéryja i Vide postoje nedvojbene, bitne razlike. Pred nama su dva potpuno različita pjesnika i dvije potpuno različite poetske tvorevine. Osim naslova, malo je što u njih istovjetno. Prvo, odmah je uočljiv velik nesrazmjer među poetskim tekstovima, kao i razli- ka u općem pristupu, stilu i diskursu. Dok Valéryjeva pjesma nalikuje raskošnoj simfoniji, Vidina pjesma podsjeća na skromni epitaf. U prvom slučaju preplavljeni smo bujnom retoričnošću i zvonkošću, u drugome pak suočeni s oskudnom ili po- sve reduciranom rječitošću, s jednostavnošću i kratkoćom izraza, gdje je sve rečeno u svega nekoliko poteza, ali efektno, kao na bogumilskom stećku. Za razliku od Valéryjeva pomalo grčevita, patetična i artificijelna diskursa, Vidin se stih odlikuje neobičnom lakoćom i prirodnošću. U tom stihu čemer je sublimiran, kristaliziran, pročišćen i preoblikovan. Drugo, Valéry kao da je čvrsto zatvoren u svoj unutrašnji svijet i snažno je prisu- tan njegov unutrašnji glas. To je glas koji dominira toliko da se čitatelju može učiniti kao da sluša kakva propovjednika ili proroka u stanju patetične ekstaze. Nasuprot tome, Vida je usredotočen na ono izvanjsko, na reducirani opis situacija, ugođaja i doživljaja. Kod njega je unutrašnji glas utišan i posve smiren, barem prividno. Na- dalje, to je glas koji ne zauzima nikakvu pozu, koji ne želi docirati, koji je pristojan, uglađen i distanciran. Njegova je prisutnost u pjesmi nenametljiva, oprezna. Kod Valéryja imamo dojam da on upravo u trenutku dok piše doživljava vlastito pro- čišćenje, kod Vide je pak taj proces zgušnjavanja i hermetizacije završen. Vidi je svojstvena plastičnost, zgusnutost i zbitost. 62 Pred nama su jasne, zgotovljene i čiste slike, bez imalo zamućenosti. Treće, zamjetna je međusobna različitost kulturnih, književnih i povijesnih tra- dicija, pa prema tome i asocijacija, umjetničkih poetika, doživljavanja i stvaranja 61 V. Vida, nav. dj., str. 327. 62 C. Milanja, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000. , sv. I, Zagrebgrafo, Zagreb, 2000., str. 307.