Nova Istra

165 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU pjesničkih slika te, dakako, temeljnih nadahnuća. Za Valéryja je karakteristična „fi- lozofija“ stvari, „asocijativni lanac, pretapanje stvari i oblika, meditativni i inkanta- cijski ton.“ 63 Strpljivo radeći na jeziku, bruseći ga, on teži receptivnoj sveukupnosti i simboličkoj transformaciji. U Valéryja je teško odmah doprijeti do razumijevanja pa egzegeza njegovih stihova nije nimalo jednostavna, smisao treba postupno us- postavljati jer je on na prvi pogled nejasan, te trajno izaziva kritičarske prijepore. Premda je bio strastveni protivnik svega školskog i akademskog u tumačenju poezi- je, dogodilo se da je njegova lirika zarana postala žrtvom upravo takvih tumačenja. U Vide se pak sve doima otprve kristalno jasno, što stvara privid lakoće objašnja- vanja. Međutim, tome ipak nije tako i može nas zavarati, jer konciznost sama po sebi ne mora značiti transparentnost. Dok je u francuskoga pjesnika smisao često vrlo duboko zakopan, kod Vide ga, kako se čini, moramo i možemo dodatno tražiti i izvan konteksta same pjesme, u drugim pjesmama i prozama istoga autora. Tek kada to uzmemo u obzir, možemo doći do potpunijega tumačenja, ako ne već i do potpunoga objašnjenja. Valéryja su već za života tumačili i objašnjavali na Sorboni, gdje je predavao. Imao je više tumača od ikojeg drugog suvremenog pjesnika. Doživio je valjda veću slavu i čast od ijednog pjesnika u francuskoj povijesti. Već za života držali su ga klasikom, nacionalnim ponosom, piscem antologijski vrijednih djelâ, čiji se stihovi uče nai- zust i obrađuju kao obvezno školsko gradivo iz novije francuske književnosti. Taj mandarinski položaj donio mu je akademsku titulu, lovorike i besmrtnost. Uživao je svesrdnu pomoć medija koji su ga učinili međunarodnom pjesničkom zvijezdom, nekom vrstom hodajuće legende. Zahvaljujući tome, svijet je mogao promatrati sa svojih nedostižnih visina, sub specie aeternitatis , uživajući u miru svoga književnog Olimpa. O svemu tome Viktor Vida nije mogao ni sanjati, a nije zasigurno ni imao takovih ambicija, živeći u posve drugim (ne)prilikama. Za njega se ne može reći da je bio miljenikom sudbine. Umjesto velike pompe i medijske pozornosti, umjesto da postane priznatom nacionalnom pjesničkom veličinom, bio je osuđen na samoću, nerazumijevanje, prešućivanje i gorčinu života u egzilu. Dok je Valéry svoje razmjer- no dugo književno i zemaljsko postojanje zaključio na malom groblju koje je opje- vao i učinio besmrtnim, Vidin život tragično je prekinut vlastitom odlukom, nakon dvanaest godina egzila, te je sahranjen na velikom gradskom groblju Chacarita u Buenos Airesu. Ipak, bez obzira na sve što ih toliko razlikuje i dijeli, čitatelj danas može podjed- nako uživati u Valéryjevim i Vidinim stihovima. U stvarima umjetnosti ne postoje nikakve granice, jezične, kulturne ili društvene. Svaki je od ove dvojice pjesnika na 63 F. Alfirević, Izabrana djela , nav. dj., str. 18-19.