Nova Istra

163 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Pjesma je to jedne duhovne krize. Svijest pokušava biti identična s nepokretnim bitkom, s ‘pokrovom’ mora, s dijademom svjetla iz visina, potom s ne-više-bitkom mrtvih. Pa ipak, pokretljivi život mami snažnije; njemu se ona predaje, premda zna za njegovu varljivost. Uzmiču statičke pa dinamičke metafore mora koje su pretho- dile; kao znak da se svijest otvorila prirodnoj realnosti, more opet poprima svoja prirodna imena (valovi, voda).“ 59 Jedan od onih koji osporavali veličinu Valéryjeve poeme bio je irski pjesnik Wil- liam Butler Yeats. On u svojoj Viziji ustvrđuje: „Paul Valéry, u poemi Cimitière ma- rin , opisuje jedno groblje nad morem, uspomenu, kako neki tumači objašnjavaju, na određeno, njemu poznato mjesto iz djetinjstva. Svjetlost u puklo podne jest ne- promjenjivi apsolut, a njezin odraz u moru ‘ouvrage pur d´une éternelle cause’ ( dje- lo čisto vječnog uzroka ). More se rasprskava u prolaznu pjenu života; nadgrobni se spomenici doimlju kao sabijeni od svjetlosti te kao da svojim natpisima i isklesanim anđelima uvjeravaju pjesnika da je upravo on ta svjetlost, ali se on ne da uvjeriti. Crv izjeda ne samo pokojnike, nego, u obliku samoljublja, samomržnje, ili kako se god već to zvalo, proždire i žive. Onda me, nakon nekoliko moćnih kitica, i upravo kad osjećam da sam dirnut, ohladi... Taj velegrađanin, koji je susreo toliko reformatora, koji je, kao dio dobrih manira, naučio poricati sve čemu nema lijeka, klikće: ‘Cruel Zénon! Zénon d´Elée’ ( Okrutni Zenone! Zenone elejski! ), proklinjući problem kor- njače i Ahileja, jer sugerira da sve samo prividno prolazi; te se u jednome ulomku, izvanredno ljeporječivu, raduje što i ljudski život mora proći. / Već sam bio nakan tu pjesmu staviti među svoje svete knjige, ali više ne mogu, jer mu ne vjerujem. U mašti se vraćam nekoliko godina unatrag, i u sjećanju mi se pomalja mlada djevojka kako pjeva na obali mora u Normandiji, i to vlastiti napjev i vlastite riječi. Mislila je da je sama, te je, bosonoga, stajala između mora i pijeska, uzdignute je glave pjevala o civilizacijama koje su došle i prošle, završavajući svaki stih sa zazivom:‘O gospodine, daj da štogod i ostane.’“ 60 Znakovito je to da upravo o istoj proslavljenoj poemi piše i Viktor Vida na po- četku svoga ogleda Valéry ili strast inteligencije : „Mogu se smatrati sretnicima oni što posjeduju grob koji su zaslužili. Chateaubriand počiva na suroj klisuri u Bretagni, ziban valima, koji pamte romantični nemir Renéa i njegov bijeg u Novi svijet. Mir vlada u zatonu Seta, nad čempresima mornarskog groblja, gdje leži Valéry. Samo podne titra na krovovima, po kojima skakuću golubice i osjeća se tajanstveni Dašak u boriku među grobovima… To mjesto podsjeća na neka ribarska naselja u Boki, na 59 H. Friedrich, Struktura moderne lirike , Svijet suvremene stvarnosti, Stvarnost, Zagreb, s.a., str. 199- 200. 60 W. B. Yeats, Vizija , MH, Zagreb, 2004., str. 195-6.