Nova Istra

162 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ u raspoloženju. Ukočenosti svemirskoga hrama i vječnom prezentu suprotstavljena je pokretljivost čovjeka čija duša predstavlja vječno postajanje, u kojoj se sve vrti, mijenja i konačno umire. Pojmu mora i svijesti pridodaje se kao nova opreka razmi- šljanje o smrtnosti/tjelesnosti, gdje se odbacuje iluzija o besmrtnosti duše. Smrt je predstavljena kao ništavilo imanentno svijetu, preduvjet svih novih rađanja u ciklič- nom obnavljanju života. Mramorni spomenici, kojima je okružen pjesnik, neumo- ljivo podsjećaju na tjelesnu smrtnost. On ih naziva mrtvim kućama . Nad njima lebdi njegova sjena koja promatra uspavano more. No, čovjek-pjesnik koji sebe promatra zna da mu uvijek izmiče tamni dio podsvijesti, a misao ga nužno približava pokojni- cima koji su već odavno ukočeni. Pomisao na njih podsjeća ga da je sve pojedinačno, iznimno i originalno neminovno nestalo u zemlji. Napokon, odbacivši paradokse čiste refleksije, kada razmišljanje dolazi do mrtve točke, kada duh posvuda vidi samo iluziju, čak i u običnom kretanju, pjesnik izabire život, kretanje tijela, poetsku kreaciju, djelovanje. Završne kitice poeme oblikovane su kao himna životu i čulnim radostima. Nepokretni dekor s početka djela pretvara se u dinamičan prizor u kome je čovjek suočen s beskrajem svijeta, ali i neodoljivom voljom za životom. Ton kontemplacije i metafizičkog nemira zadobiva svečane na- glaske poganskog raspoloženja i mediteranskog nadahnuća. 56 Ovu promjenu izaziva u njemu more. Ono isprva djeluje nepomično i vječno, te upućuje na mirno i pasivno čekanje smrti, potom se počinje kretati, svjedočeći o promjenjivosti života i o tome da valja aktivno prihvatiti njegove izazove. More svojim dahom i pjenom, koju baca do usnuloga tijela, budi dušu, vuče je u magični krug univerzuma, prisiljava je da mu se preda na tren i da živi. 57 Pjesnik tada uzvikuje: „Le vent se lève, il faut tenter de vivre“! ( Vjetar raste! Uz život valja pristat! ). Vjetar koji se podiže s mora omogućuje mu da u sebe udahne nov život, da s novim zanosom zaroni u njegove bučne valove. Slana svježina s mora oživjela je i preporodila njegovu dušu. To je posve u skladu s motom pjesme, preuzetim iz Pindareve Treće Pitijske ode , „Ne teži, draga dušo, za životom besmrtnim, već iscrpi polje mogućeg“. 58 Valéryjeva poema oduvijek je izazivala kontroverzna tumačenja i proturječne re- akcije kritičarâ i čitateljâ. Dok je za neke ona predstavljala umjetničko remek-djelo kome se treba diviti, drugi nisu mogli prešutjeti razočaranje. Mnogi su je smatrali nejasnom ili barem teško pristupačnom. Prema Hugu Friedrichu „slavna ta pje- sma posjeduje lukrecijevski dah, ne samo zbog tema i slika preuzetih iz Lukrecija. 56 Francuska književnost , nav. dj., str. 342-3. 57 M. Raymond, nav. dj., str. 166. 58 Z. Mrkonjić-M. Tomasović, Antologija francuskog pjesništva , Artresor naklada, Zagreb, 1998., str. 380.