Nova Istra

158 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ la, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu, u jednom dubljem smislu, stvarno događa.“ 35 U iščekivanju te neminovnosti koja svakoga čeka, u slutnji smrti koja ga opsesiv- no zaokuplja, Vida ispisuje Groblje pokraj mora kao varijaciju na temu prolaznosti. Slike koje nam ono priziva, iako kristalno jasne, doimaju se kao rezultat poniranja u sumaglicu sjećanja, u vlastiti unutrašnji svijet. On se okreće od svijeta koji je vidljiv, obasjan vječnim podnevnim suncem, prema sebi, koji je tome istome svijetu nevid- ljiv, u tamnu melankoličnu podsvijest. Groblje je pritom amblem, arhetip i simbol oko kojega udaraju valovi iste podsvijesti. To je jednom zauvijek fiksirana i zaustav- ljena slika u vremenu, slika beskonačnosti koja leži negdje u bezdanim dubinama nesvjesnog. Čini se da pjesma odjednom izranja pred nama iz sumaglice autorovih sjećanja, kao što otočić Sv. Jurja pred Perastom izranja iz jutarnje magle, s patricij- skim grobovima i čempresima, obasjanima prvim zrakama sunca. Potom sve opet zaranja u istu sumaglicu. I nismo više sigurni jesmo li pred sobom imali priviđenje ili stvarnu sliku otoka mrtvih. Vizija je to koja traje koliko treptaj oka ili zamah leptirovih krila. Uočljiva je ogoljenost Vidina poetskog izričaja na ono bitno. Poetski je tekst sveden na jednostavnu lirsku sugestiju, poticaj, nagovještaj. Ni jedna riječ nije suvišna, sve je pročišćeno i domišljeno, svedeno na jednostavan ali sugestivan verbalni znak. U njegovoj su lirici opisi vrlo rijetki, ili tek okosnica da se izrazi neko temeljno raspoloženje. Zamjetna je u njega težnja prema odmjerenosti i skladnosti. Isprva pod utjecajem postmatoševske škole, potom učeći od talijanskih hermetista, Vida je spoznao vrijednost zgusnuta, zbita izraza. 36 U pozadini svega je uvijek pusti svijet tišine, spiritualni krajolik, kojim odjekuje njegov glas. Slike koje Vida priziva u Groblju pokraj mora nisu samo jasne, plastične, nego i metafizične. Upravo kao da promatramo neko od jedinstvenih ostvarenja De Chiricova „metafizičkoga“ slikarstva. U pozadini svega je more koje diše, koje ne moramo vidjeti, ali ga možemo osjetiti kao dah onostranosti, odraz transcendentalnosti. Korak je to koji vodi prema univerzalnom, svevremenskom. Poruku ove pjesme ne vidimo jasno, jer je zagonetna i tajnovita, ali je pomalo naslućujemo i osjećamo. Bolje rečeno, intuiramo. Ona bi, na primjer, mogla biti sukladna završetku Desničina romana Proljeća Ivana Galeba : „Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir s bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.“ 37 35 V. Desnica, nav. dj., str. 81. 36 D. Horvatić, nav. dj., str. 63. 37 V. Pavletić, nav. dj., str. 41.