Nova Istra

157 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU U pjesničkoj prozi Zavičaj nalazimo ovakvo Vidino svjedočanstvo:„Sjećam se mno- ge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je do- pirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorommrtvi grad. Slava Perastu.“ 33 Početna situacija pjesme Groblje pokraj mora zaslužuje posebnu pozornost. Na prvi pogled sve je jasno: vidimo pjesnika kako leži ispružen u travi i razmišlja o prolaznosti. No, kada posjećujemo groblja obično šetamo, stojimo ili sjedimo. Ni- kada nam ne pada na pamet da se ispružimo na travi, ponajprije ne odmah pored grobova. Kada bismo to i učinili, zasigurno bi nas bilo stid da nas u tom položaju zateknu drugi koji bi mogli pomisliti da nismo pri zdravoj pameti. Ne krije li se u toj bizarnoj ležanja slici ležanja na groblju ipak nešto drugo? Je li onaj koji govori čita- telju osoba s ovoga ili s onoga svijeta? Objašnjenje možda može pružiti odlomak iz romana Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, koji na jednome mjestu veli: „Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Di- vim se onim religijama Istoka koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jâsa za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini. / Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jâsu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščali grozdovi, u sat vrele popodnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.“ 34 Pjesnik koji leži ispružen u suhoj travi primorskoga groblja mogao bi se razumje- ti i kao projekcija vlastite situacije, u nekom budućem vremenu kada on sam više ne bude pripadao svijetu živih. Pjesma, prema tome, ne mora nužno govoriti o sadaš- njosti pjesničkoga subjekta, nego ujedno može biti shvaćena sub specie aeternitatis , s gledišta vječnosti, kao da o njoj govori pokojnik, čovjek koji je prešao s onu stranu života. On leži ispružen na travi, ali ga lako možemo zamisliti i tako da leži ispod nje, te „sniva svoj sanak“. Uostalom, kao što veli Desnica, smrt je u biti jedina tema pjesnika. „Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedna mala kataklizma. Jedna crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju buni- 33 V. Vida, nav. dj., str. 203. 34 V. Desnica, Proljeća Ivana Galeba , Svjetlost, Sarajevo, 1957., str. 79.