Nova Istra

156 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ daceae . Njeno vrijeme cvatnje je od svibnja do srpnja. Prema tome „sveli bogiši“ uo- bičajena su pojava kasnoga ljeta bokeljskoga priobalja. Prema predaji izrastali su oni tamo gdje bi udarila munja slavenskoga boga gromovnika Peruna. Nije, međutim, posve jasno treba li ih ovdje dovoditi u vezu s drevnom slavenskom mitologijom. U pjesmi se ti cvjetovi vrlo intenzivnoga mirisa i boje možda mogu shvatiti i kao metafora za ljude čiji se život približio kraju. Pjesma završava večernjim smirajem i svjetlucanjem prvih zvijezda na nebeskome svodu. Zadnji titraji danje svjetlosti iščezavaju u uspavanome moru, u njegovim tamnim i tajanstvenim vodama. To je posvećeni trenutak, kada nestaje dan i nastupa noć. Drugim riječima, započinje „večer pod svodom južnih zvijezda“ ( Smrt i preobra- ženje ). U pjesmi Groblje Vida donosi nešto što neobično podsjeća na ovu završnu sliku: „ Ne budem li nikad nazreo svoga kraja, / iz kojeg rastu stabla i zvonici, / očima srca kutijice sanja, motrit ću sretan oblake i zvijezde / u vrtu naranača pokraj mora / i groblje niz planinu, / gdje večernje svjetlo titra, / ublaženo snatrenjem vode. “ 29 Noć što upravo nadolazi, noseći blagi morski povjetarac, mogla bi simbolizirati završe- tak života. I kao što dan predstavlja svjetlost života, tako i noć predstavlja tamu smrti, dok more simbolizira prisutnost podsvijesti, ali i životni kontinuitet. Pjesma ovdje završava ali, čini se, predmnijeva i nastavak kazivačevih razmišljanja. Naime, sada lako možemo zamisliti kako na scenu, u smiraj dana, stupaju božanstva Noći i Smrti, slijepi čuvari Labirinta ( Orfej u podzemlju ). 30 Pred sobom vidimo groblje kao usidreni brod, koji njiše jednomjerni ritam mora, dok „večernja zvijezda kroz luk zvonika“ zove mrtve na plovidbu ( Ex voto ). 31 Sva je priroda utonula u san, a onaj koji je promatra ne spava. Tek jutro donosi novu svježinu i nadu, kad u osvit zore zvijež- đe izblijedi i zvijezde se gase jedna za drugom sve dok čitava hemisfera ne ugasne. 32 Zanimljivo je da u Vidinim sjećanjima na zavičaj smrt nema u sebi tragičnu ko- notaciju, kao što bismo očekivali, već je prikazana kao sastavni dio života, kao nešto logično, lijepo i prirodno. Po tome se on svojom emotivnom angažiranosti značajno razlikuje od stare barokne meditatio mortis ili romantičarske emfaze, koja je senti- mentalno uzdisala nad grobovima i ruševinama. Nema tu ničega ni od „elegije na seoskom groblju“ u stiluThomasa Grayja i engleskih predromantičarskih„grobljan- skih pjesnika“. Misao na smrt u njega nije moralizatorska niti završava u efektnoj re- toričnosti. Ona nikada nema nimbus strave ili užasa. Smrt je jednostavno prisutna. Ona je, doduše, tu, ali ne treba je se plašiti. Pjesnik je s njom oduvijek bio pomiren. 29 V. Vida, nav. dj., str. 153. 30 V. Vida, Otrovane lokve , nav. dj., str. 82. 31 V. Vida, Otrovane lokve , nav. dj., str. 15-16. 32 J. Addison, nav. dj., str. 259.