Nova Istra

155 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU nom kročimo u turobni svijet zaboravljenih sjenâ. U taj svijet sunce više ne dopire, mrtvi više nikada ne mogu osjetiti njegovu toplinu koja ih je grijala dok su bili živi. Sunce je povlastica i simbol ovostranoga, a ne onostranoga života. Njega simboli- ziraju grobna tama i vječna hladnoća. Stoga je i bilo potrebno obećanjem vječnoga blaženstva i nadom u uskrsnuće nekako ublažiti posljedice te turobne situacije. Sa smrću, istina, nestaju naše boli, patnje i nesreće, ali zauvijek nestajemo i mi sami. Smrt je konačan prelazak bića u nebiće, korak prema ništavilu, u kojem potom treba provesti čitavu vječnost. „Mrtvima nije dano da se vraćaju“, rekao bi Salvatore Qua- simodo. 26 Oni u podzemlju zriju 27 , počivajući otvorenih očiju u nečujnim kućama 28 . Strašna je spoznaja da ćemo svi jednoga dana postati isti kao oni, te počivati u hlad- nom Hadu odakle se još nitko nije vratio. Zanimljivo je da Vida u Groblju pokraj mora , umjesto tradicionalne kršćanske simbolike, koja bi se mogla očekivati, umeće vlastitu mitološku predodžbu mjeseca Srpnja kao poganskoga muškoga božanstva koje „leži nauznak s pužićem i mor- skom resinom u bradi“, pod zvjezdanim nebom, ispod Velikih Kola, odnosno Veli- kog Medvjeda ( Ursa Major ), cirkumpolarnog zviježđa na Sjevernoj hemisferi, koje se sastoji od sedam sjajnih zvijezda. Kazivačevo razmišljanje ovdje se, pomalo neo- čekivano, prelijeva u alegoričnu viziju. Ovom dosjetkom o imaginarnom božanskom biću, iza kojega se možda krije alegorija Ljeta, pjesma dobiva nekako klasičnu, ali i astronomsku/svemirsku konotaciju. Ovdje se zamjećuje bratska prisutnost sve- mira, stapanje života s prirodom, koje, kako se bar čini, nema veze s paskalovskom kozmičkom jezom. Primjetljiv je i paralelizam s početnom slikom pjesnikova ležanja i odmaranja u travi. No, s druge strane, to je i očit kontrast prema vječnom „spa- vanju“ onih koji više nisu živi. Vizija poganskoga božanstva, svakako mediteran- skog, skrivenog boga drevnosti i mora (Posejdon/Neptun?), mogla bi upućivati i na popodnevni san onoga koji je zaspao razmišljajući usred ljetne tišine, te mu se u snu priviđa da vidi neobično biće. Pjesnički bi subjekt tako mogao biti shvaćen kao dnevni spavač, a ono o čemu se govori u stihovima kao opis njegova sna. Pjesma bi, prema tome, mogla biti kratki drijemež koji prethodi vječnom snu smrti, u kojem zapadamo u ravnodušnost spram svih ljudskih stvari. U posljednjoj strofi Groblja pokraj mora čitamo stih: „ Pokraj svelih bogiša more spava “. Ova slika nosi simboličku poruku o neminovnom umiranju. Ona je komple- mentarna „spaljenom vrijesku“ na početku pjesme. Bogiša ili božji cvijet dubrovački je naziv za peruniku. To je biljka iz porodice jednosupnica, koja pripada porodici Iri- 26 S. Quasimodo, Život nije san ,„Otokar Keršovani“, Rijeka, 1968., str. 37. 27 Isto, str. 51. 28 Isto, str. 52.