Nova Istra

154 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ prosvjetljenja, neočekivanoga uvida, kazivač će dovesti u vezu s plavičastim iglicama što se ukazuju u njegovu duhu. Možemo pretpostaviti da su mu u toj prigodi oči zatvorene kako bi meditacija i unutrašnja koncentracija bile potpune. Pjesnik u ka- sno srpanjsko popodne, koje se postupno pretvara u večer, snažno osjeća prisutnost smrti, davnih pokojnika koji ovdje počivaju, okruženi morem i borovinom, pored uvelih perunika. To je motiv koji se provlači petom i šestom, zaključnom strofom. Prisutni su ovdje ispod kamenih križeva i žalobnih kipova pokojni težaci, riba- ri, kapetani, koje kazivač zove komodorima , svećenici, uglednici... Ti nijemi svjedoci predstavljaju davno već nestalu povorku onih Drugih, s kojima kazivač osjeća dubo- ku mističku povezanost, kao i svi njegovi Bokelji. O osebujnim bokeljskim grobljima i njihovim pokojnicima Viktor Vida pripovijeda i u ogledu o zavičaju: „Bokelji su dizali groblja na prisojnoj strani, obično na kakvoj uzvisini, ali ne suviše daleko od morske obale. Imali su – znak visoke kulture jednog naroda – osobito poštivanje prema pokojnicima. U tom kultu mrtvih, koji je sve druge zasjenjivao, oni su htjeli da imaju svoje drage umrle kraj sebe, da ih u svakoj prilici, prekinuvši dnevni posao, mogu posjetiti, da im se mogu pomoliti, pa da obodreni prisućem mrtvih, njihovim zagovorom i utjehom molitve nastave tešku rabotu dana. Ta su groblja veoma lijepa u svojoj čednosti i priprostosti jednostavne bijele ploče među travkama i ponekom ružom. U bratstvu smrti, zagrljeni istom ljubavi, kojom su se obdarivali za života, snivaju svoj sanak uglednici i mornari, opati, župnici i ribari kraj Zmajevića, Vicko- vića, Smekija i Krilovića. I sada počivaju izloženi morskom vjetriću, pozdravljeni anđeoskim pozdravom i feralima što se pale na otočićima ( Boka i Bokelji ).“ 25 Njihove se davno usnule glave i tijela na ovome mjestu godinama postupno pret- varaju u vapno i fosfor. Oni predstavljaju dobre duhove zaštitnike, genii loci ovih slikovitih obala. Oni su, kako veli pjesnik, zagrljeni „u bratstvu smrti“. Okruženi su morem i borovinom, kroz čije grane možemo zamisliti strujanje maestrala. More treperi i ljeska se. Vidine mornare, ribare, težake, komodore, župnike i uglednike, nedvojbeno, možemo shvatiti ne samo kao konkretne ljude pjesnikova zavičaja, uključujući sve izumrle pretke, drevne Ilire i Hrvate, nego i pokojnike svih vremena. Ova beskrajna povorka nekadašnjih ljudi koji koračaju prema ništavilu nesaglediva je. Njihova ih smrtnost čini univerzalnima, te ih možemo zamisliti u bilo kojem kontekstu, vremenu ili prostoru. Pokojnici su naša protuslika, naš odraz u ogledalu vječnosti, naši suučesnici u sveopćem ništavilu i beskonačnoj praznini. To je ono što nas čeka kad jednom prijeđemo kobnu granicu koja nas dijeli od njih, te i mi tako postajemo jednaki njima. Prelazak te granice uvijek je moguć samo jednom, bez mogućnosti povratka. Svoj nekadašnji identitet nepovratno smo izgubili kada jed- 25 V. Vida, nav. dj., str. 280.