Nova Istra

153 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Pjesma je vjerojatno odraz neke daleke vizije iz njegove rane mladosti koja govori o jednom takvom samotnom mjestu gdje bi satima običavao sanjariti, gubeći pojam o vremenu koje prolazi. Prva strofa pjesme uvodi čitatelja u stanje kontemplativne obamrlosti, koje je vrlo blisko snu. Ležeći u sasušenoj travi, „kraj grma kupjene i spaljena vrijeska“, kazivač se u arhajskoj, gluhoj samoći, prepušta meditaciji o prolaznosti života i svijeta. On, koji pripada svijetu živih, gornjem svijetu, pronalazi ovdje tiho utočište, prostor u kojem je moguće odmoriti se, među onima koji pripadaju svijetu mrtvih, donjem svijetu. U kupini i vrijesku, tipičnim biljkama sredozemnoga podneblja, naslućuje se neko dublje značenje. Kupina simbolizira stanje zapuštenosti, jer se pojavljuje na mjestima koja se ne čiste, ne uređuju. Pronalazimo je na putovima kojima nitko više ne prolazi, među ruševinama u kojima nitko više ne živi, na zapuštenim terenima i u živicama. Vrijesak također najbolje uspijeva u divljini, na pustopoljini, na nepri- stupačnimmjestima. Nije bez značaja zasigurno i još jedna moguća konotacija: stari su Rimljani koristili vrijesak u pogrebnim običajima, smatrajući da blagotvornim utjecajem može štititi umrle. Kazivačeva razmišljanja i sanjarenja, u drugoj i trećoj strofi, postojano remeti udaranje klesarskoga bata, koji u kamenolomu krši mramor za grobove, i zujanje ku- kaca, što marljivo i predano oblijeću mirisne cvjetove, upućujući na praizvor, prapo- čelo svijeta, njegovu jedinstvenu bezvremenost, u sveopćoj tišini svijeta. „ Jednolični udar klesarskoga malja / tišinu lomi. “ Odjekivanje udaraca klesarskoga bata ponovno ga podsjeća na neumitnu prolaznost svega ljudskoga, na činjenicu da sve što živi ne- umitno mora jednoga dana zauvijek nestati. Nakon svega što se u čovjekovu životu dogodi, nakon svih sretnih i žalosnih trenutaka koje doživi, nakon svega toga slijedi vječni mir pod hladnim kamenim pločama i križevima, između kojih proviruje sa- sušeni vrijes, požutjela trava i poneki plavičasti čičak. To je za pjesnika utonulog u razmišljanje neponovljiv trenutak„osluškivanja bezvremenosti“ i„romona vječnosti“, o čemu govori u četvrtoj strofi. Kazivač pomno osluškuje šum vremena koje teče poput kakva slapa čije vode ro- mone i protječu, odjekujući u njegovoj svijesti poput daleke jeke, te ponirući duboko u tamne bezdane prošlosti, sjećanja i snova. U beskrajnom protjecanju vremena, u izmjenama životnih ciklusa, sve u njemu i oko njega postaje nepovratna prošlost. Odlasci i dolasci, život i smrt, jedno su te isto u ogledalu vječnosti. Velikoj je misli, kako veli Petar Šegedin, potrebna smrt, da bi se njenim posredovanjem ostvarila. 24 Prisutnost i sjena smrti ovdje je presudna kao diskretni posrednik u polaganom i postupnom zrenju pjesnikovih misli. Nesvakidašnji doživljaj iznenadnoga ljetnog 24 P. Šegedin, Frankfurtski dnevnik , nav. dj., str. 231.