Nova Istra

152 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ jest gluhih dubina i neograničenih mogućnosti, sposobnu za kontemplaciju. 21 Groblje je univerzalni topografski prostor, samotni hortus conclusus , mjesto po- svećeno uspomeni na mrtve, one koji su nekoć živjeli, a čiji smo mi daleki odjek. Uvijek je to posvećeno mjesto koje nosi veliku simboličku, kulturnopovijesnu, reli- gijsku i emotivnu vrijednost. Ono nas ne ostavlja ravnodušnima već, naprotiv, budi posebne asocijacije kojima se ne možemo oduprijeti. To je, dakle, uvijek i locus horri- dus . Razmišljanje o smrti neminovno je, a blizina mrtvih uznemirava. U toj samoći i tišini ipak nismo sami. Na kraju svega uvijek dolazi smrt, o kojoj oduvijek nitko ništa ne zna i koja predstavlja posljednju tajnu u čiji smisao nismo u stanju pronik- nuti. Duh ovakvih samotnih mjesta posvuda je, barem prividno, isti. Dojmljiva su tako groblja na našim otocima, koja zbog osebujne inzularne pozicije djeluju još osamljenije i onostranije od onih koja postoje na drugim mjestima. To može potvr- diti svatko tko je bio na otoku Susku ili u Velom Lošinju, gdje se iznenada morao suočiti s neopisivo lijepim pogledima na beskrajnu pučinu. Takva mjesta svakoga ispunjavaju posebno sjetnim i tjeskobnim osjećajima, obuzimaju nekom pobožnom jezom, te se ondje obično svatko prepušta sjetnoj kontemplaciji. Navala osjećaja koji nadolaze teško se može verbalizirati i racionalno objasniti. To znači na trenutak potonuti u čistu irealnost, naslutiti nešto što posve sigurno postoji iza prozračnoga neba i beskrajnoga mora, nešto što nismo ni slutili da bi moglo postojati. Paul Valéry u ogledu Mediteranska nadahnuća piše da pogled na more zapravo predstavlja pogled na ono što je moguće. Ukoliko to već nije filozofija, onda to sva- kako jest klica filozofije, filozofija u svome nastajućem stanju. 22 Dakako, na groblju, u susjedstvu sa smrću, more više ne doživljavamo kao neiscrpno vrelo mogućnosti, već kao nešto što ima kraj. More tu svojim postojanjem svjedoči o konačnosti, o neumitnoj prolaznosti svega zemaljskoga. Nuestras vidas son los ríos / que van a dar en la mar / qu´ es el morir , davno je već rekao španjolski pjesnik Jorge Manrique u stihovima posvećenima uspomeni svoga pokojnoga oca, Naši su životi rijeke / što utječu u more / koje je smrt. 23 Kontemplativno je i tjeskobno ozračje razmišljanja o prolaznosti u koje nas uvodi kazivač, koji je nekoć, u mladosti, očito bio sklon po- hoditi posljednja počivališta svoga zavičaja, u gluho doba dana, tražeći u njima du- hovno utočište, uvide u posljednje tajne i odgovore na velika životna pitanja. Osim radoznalosti, svakako je u tome moralo biti nekih nejasnih i mračnih slutnji koje su ga oduvijek pratile u podsvijesti, zajedno s mišlju o vlastitoj i tuđoj smrtnosti. 21 G. Kohen, Pokušaj objašnjenja Morskog groblja u: Umetnost tumačenja poezije . Književnost i civili- zacija, Nolit, Beograd, 1979., str. 516-538. 22 P. Valéry, Pesničko iskustvo , Prosveta, Beograd, 1980., str. 190. 23 J. L. Borges, To umijeće stiha , Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 27 i 109.