Nova Istra

151 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU slučaj, kako veli Ante Stamać, „svakodnevno organiziranog govora; slučaj u kojem taj govor više ne posreduje zbiljsku, svim tipovima govora dostupnu situaciju. Go- vor, premda organiziran, jedva da još išta verificira, jedva da još o čemu informira. On se očistio svrhe; nije komunikativan, pripada ‘tamnom pjesništvu’.“ 19 Vidin poetski govor posve je prešao u funkciju imaginacije, te postaje apstraktnim govorom izvan kojega nema druge realnosti. Njega kao da u ovom slučaju konkretno groblje i nje- gov opis ne zanima, iako unosi neke elemente takve realnosti, već mu se njegova slika nadaje kao podesan okvir za razmišljanje. To znači kako od čitatelja zahtijeva da sam dopuni ono što nedostaje u toj apstraktnoj slici, podrazumijevajući korištenje onih zalihosnih elemenata koji očito nedostaju da bi slika bila zaokružena i jasna. 20 On za to daje tek određene nagovještaje, a slagalicu mora nadopuniti sam čitatelj. Ukoliko groblje shvatimo kao apstraktnu sliku djelomice ili potpuno istrgnutu iz stvarnoga zemljopisnoga konteksta, onda ta riječ predstavlja amblem čovjekove smrtnosti, vremenitosti i usuda. Umjesto da nešto konkretno opisuje i objašnjava, tekst pjesme usredotočen je na razradu spomenuta amblema. Pritom valja naglasiti da taj amblem predstavlja vječnu/bezvremensku temu: kao motiv podjednako rado ga koriste svi glavni pjesnički stilovi, od romantizma preko simbolizma i dekanden- cije do modernizma, služeći se njime u skladu sa svojim poetikama, čas emfatično i retorično, čas suzdržano i diskretno. Groblje bi se moglo shvatiti i kao simbol osob- nih autorovih uspomena, mitsko mjesto na koje se on vraća u svojoj imaginaciji, gdje se susreće i razgovara s nekim davnim sjenama. Kazivač nas uvodi u jedinstvenu atmosferu mediteranske ljetne tišine, u posveće- no carstvo popodnevne grobljanske samoće. Premda se u prvi čas čini da je vrijeme zaustavljeno, sve se u toj pjesmi ipak odvija, od početka do kraja, u laganom rallen- tando ritmu, svojstvenu toplom ljetnom danu. Sve djeluje nekako lagano usporeno, ako se uopće i radi o kakvu kretanju. A kreću se možda jedino kazivačeve misli, izmjenjuju se njegovi dojmovi, on udiše jedinstvenu atmosferu toga mjesta, okruže- nog sablasnom tišinom, među turobnim križevima i žalostivim kamenim anđelima, u kojoj će i zujanje kakva kukca djelovati kao svetogrđe. Putanje tih misli, u spoko- ju mramora te vječnosti mora i sunca, vode prema beskonačnosti i bezvremenosti. Možemo pretpostaviti to da kazivačeva svijest u tom trenutku postupno zapada u meditativnu obamrlost, neku vrst nepomične ekstaze, koja ga može poistovjetiti s vječnim nepostojanjem. Podnevno sunce je neumitna vječnost koja čovjeka baca u iskušenje da joj se pokori mističnim sjedinjavanjem, pri čemu more predstavlja svi- 19 A. Stamać, Pogled unatrag . Izabrane rasprave. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1999., str. 270. 20 Isto, str. 272.