Nova Istra

150 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ Izvor misli i asocijacija nalazi se u dubinama autorove uznemirene psihe koja je, kao i svi mi, zbunjena pred takozvanim posljednjim stvarima. U bolnim trenucima egzistencijalne osame, Vida bi uzaludno tražio pažljiva sugovornika. I zato se nužno okretao sebi kao svom idealnom, zamišljenom ili istinskom sugovorniku, odnosno Drugome, svom potencijalnom čitatelju. Potpuna samoća pjesnikova svakako je našla odjeka u ovim naoko čednim stiho- vima, kao u intimnom lirskom dnevniku. Jer, kao što kaže Octavio Paz, „poezija se rađa u tišini i mucanju, u nemogućnosti da se iskaže, ali neodoljivo težeći da povrati nazad jezik kao potpunu realnost.“ 16 I Vida se borio s takvom nemogućnošću iska- za, težeći povratku u svoj jezik, koji predstavlja ključnu odrednicu njegova vlastitoga bića i identiteta. Tek pomoću jezika on je mogao potpuno ovladavati sviješću o sebi. No, nesporazum nastaje tada kad to što on piše doslovno čitamo kao autorovu is- povijed, a riječ je zapravo o čistom razmišljanju u slikovitu obliku, razmišljanju o opsesivnoj temi prolaznosti i smrti. Nebrojene smrti njegovih davnih predaka, čiju tajanstvenu prisutnost osjeća sanjareći na primorskome groblju, pretopljene su ov- dje u jednu apsolutnu smrt, koja se uzdiže čak i ponad prirode same, a ta spoznaja neumitno vodi k nedokučivom nebu, astralnim visinama i vječnosti. Međutim, u tome ipak nema ničega jezovitoga. Kao što široki i otvoreni vidici gode mašti, tako i razmatranja o vječnosti i beskraju gode razumu. 17 U pjesmi Groblje pokraj mora , kao što bi rekao Bachelard, pozvani smo na sanja- renje, na uzbudljivo putovanje u imaginarno, nadahnuto intenzivnim doživljajem stvarnoga krajolika. Od čitatelja se očekuje da iskaže empatiju prema pjesniku i nje- govu trudu, da se opušteno prepusti tom blaženstvu, da bude aktivan suputnik u pustolovini zajedničkoga otkrivanja smisla i ljepote, usred mediteranskoga ljeta. On pritom računa na čitateljevu imaginativnu sposobnost i osjetljivost – ne toliko za izvanjsku koliko za unutrašnju ljepotu opisanoga trenutka. Tišina je to što se širi u podnevnoj nepomičnosti, kada smo omamljeni vrelinom, kada vrijeme, kakvo inače poznajemo, odjednom prestaje postojati. Tišina duboko u nama i svuda oko nas, prilikom koje se neočekivano otvaraju neki zatvoreni i nepoznati nam unutrašnji prostori, neslućene dubine bića, koje postoje nezavisno od vremena, svijest o vla- stitoj osami usred praznine svijeta. To nije san, ni priviđenje, nego uzvišen i sveti trenutak, „čas De Chiricove inkantacije“, kako veli Petar Šegedin, kad „mukli gong metafizičke vječnosti odbija“. 18 Kao i u pjesnikovoj antologijskoj pjesmi Anđeo mrtvih , i ovoga puta to je granični 16 O. Paz, Luk i lira , Sofia, Beograd, 1990., str. 275. 17 J. Addison, nav. dj., str. 268. 18 P. Šegedin, Frankfurtski dnevnik ili priča o pobožnom pustolovu , Ceres, Zagreb, 1993., str. 63-4.