Nova Istra

149 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU kupjena, čkalj , resina , bogiš – koji predstavljaju dragocjene leksičke „iskopine“, vješto i precizno utkane u tkivo pjesme. Na taj način moguće je donekle rekonstruirati realističnu floralnu sliku primorskoga grobljanskoga ambijenta, ali i dočarati ugođaj sredozemnoga podneblja. Među pjesničkim izražajnim sredstvima raspoznaje se usporedba („poput pla- vičastih iglica“), onomatopeja („zuj bubice“), personifikacija/simbol (Srpanj) i kontrast (titraj večernjeg neba smalaksava u moru). Često korištenje umanjenica (bubica, cvijetak, iglica, pužić) pridonosi stvaranju ljupkoga ugođaja u doživljajnom svijetu pjesnikovu, čija je duša zapravo djetinje naivna, blaga i jednostavna. Otkriva- nje je to tajnovite ugode i nježnosti u malim bićima, naoko nevažnim i beznačajnim, ali zato oduvijek prisutnim u čovjekovoj okolini. Ritmotvorno je sredstvo ponavlja- nje istih riječi ili izraza, odnosno gradacija riječi radi pojačavanja ritmičnosti: leža- nje (prva strofa), počinak (treća strofa), spavanje pokojnika i ležanje Srpnja (peta strofa) i spavanje mora (šesta strofa). Taj Leitmotiv dodatno pridonosi unutrašnjoj ljepoti, koherenciji, logici i sugestivnosti pjesme. San, spokoj, samoća i tišina u biti su glazbene slike, situacije koje čine da ovi stihovi od početka do kraja odjekuju prvenstveno muzikalno, ugodno i harmonično. Posebno su snažne u njima aku- stične slike (klesarski malj koji „tišinu lomi“, „osluškivanje bezvremenosti“, „vječnost romoni“), koje im daju dodatnu metafizičku dimenziju. Trenutak takva unutarnje- ga iskustva se doživljava kao vječnost sama, riječ sama postaje vječnošću; iskačemo iz vremenskoga kontinuiteta kako bismo se mogli poistovjetiti s ritmom svemira; dakle, sasvim je moguće, iako zakratko, pripadati najvišim sferama, participirati u njima, uživati u njihovoj blizini. Stoga takvo sanjarsko razmišljanje umu ne pruža samo zabavu neko i veliko zadovoljstvo. Pjesma je amblematična jer smrt predstavlja opsesivnu temu Viktora Vide, temu koja prožima svekoliko njegovo djelo. Smrt je nazočna gotovo u svakoj pjesmi, u različitim inačicama. 14 U Groblju pokraj mora ona je neizravno posvuda, u mislima, u asocijacijama i općoj atmosferi. Naime, kako primjećuje Joseph Addison, „umu se vrlo teško osloboditi teme kojom je dugo zaokupljen. Misli će same od sebe od vremena do vremena navirati i kad ih ne potičemo, poput zibanja i gibanja mora što potraju i nekoliko sati nakon prestanka vjetra.“ 15 Tako je i u ovom slučaju: sveprisut- na slutnja i prisutnost smrti jest svojevrsni basso continuo koji čujemo kako mračno i prijeteći odjekuje u pozadini stihova. No, u prvom planu ipak je arhetipska slika pri- morskoga groblja, oko koje se onda isprepliću kazivačeve refleksije i asocijacije koje se nude kao moguće odgonetke u sklopu osobnoga pjesnikova sredozemnoga mita. 14 D. Horvatić, nav. dj., str. 62. 15 J. Addison, Što se mene tiče..., MH, Zagreb, 2012., str. 255.