Nova Istra

148 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ da se ne radi o pejsažnoj već o čisto refleksivnoj pjesmi. Umjesto oka koje nešto promatra i opisuje, važnije je uho koje osluškuje i duh koji o tome razmišlja. Sve je u toj pjesmi usmjereno prema transcendentalnosti, otvoreno prema nedokučivim prostorima što se rasprostiru onkraj same stvarnosti. Ipak, to još uvijek ne znači da je sve svedeno na puku apstraktnu sliku, bez ikakva udjela vizualnoga. Sve se odvija, barem naizgled, na nekoj nevidljivoj granici koja postoji između sna i jave. 11 Pjesma bi se mogla pojmiti kao unutrašnji razgovor čovjeka obuzeta ljetnim podnevnim i poslijepodnevnim umorom, opijena svjetlošću i toplinom. Taj se lirski monolog, kojim on ide ususret dubinama vječnosti, nastavlja do večeri, kada svjetlost poči- nje gasnuti, te okončava u trenutku kada se nebo zarumenilo posljednjim odsjajem dana; u moru se tada posljednji put nazire odsjaj vječnosti, odsjaj vječnih stvari, sve dok i ono naposljetku ne utone u noćnu šutnju i zaborav. Nije nevažno podsjetiti da su ovi stihovi, kao i većina Vidine zrele poezije, nastali u doba kada je autor bio tisućama kilometara daleko od zavičaja, pod argentinskim nebom. Pjesma, dakle, ne može ni evocirati nedavni posjet nekom određenom bo- keljskom groblju, već prije svega predstavlja njegovu imaginarnu rekonstrukciju bo- ravka u zavičajnom krajoliku, odnosno lirsku projekciju takve situacije, utemeljenu na krhotinama vlastitih sjećanja i prijašnjih dubokih proživljavanja. Pri tome su i riječi same zapravo krhotine kojima sjećanje ponovno udahnjuje život. Ono što se činilo zauvijek pokopano i zaboravljeno, odsutno , u poetskoj je imaginaciji doživjelo čudesno uskrsnuće, postalo je opet prisutno . Potvrđuje to i suptilno probrani pjesnički leksik kojim se autor koristi. Odabir riječi ovdje je proveden vrlo pomno, prvenstveno radi pojačavanja poetske izražaj- nosti i, kako bi to rekao Theodor Adorno, „žargona autentičnosti“. Očito je tražio leksičke dragulje, dragocjenosti, u kojima prepoznaje, otkriva neku dublju bit stvari. Oni daju osebujan kolorit, živahnost i svježinu njegovim stihovima koji bi bez toga bili bezlični ili čak banalni. Oni su dragocjena lingvistička veza s potonulim svijetom i njegovom, barem u pjesnikovoj svijesti, davno već iščezlom kulturom. U jeziku pre- poznajemo kodove jednog svijeta, identificiramo ‘sliku’ prostora, otkrivamo i razu- mijevamo što jest biće, koje nastanjuje taj svijet. 12 Vida će radi toga svjesno posezati i za neknjiževnom riječi, čime njegova pjesma dobiva na većoj autentičnosti. 13 U ovom slučaju to su južnodalmatinski lokalizmi povezani sa sredozemnom vegetacijom – 11 „Važno je upozoriti kako Vidina transcendentalna poezija nije plod oniričkog ‘kopiranja’ logike sna, već se znalački koristi modelima hermetičkog pjesništva i njegove racionalne, intelektualne matrice, pa se tako dodiruju zgusnuti pojmovi ‘smrti’ kao poetske teme iz neke vrste Vidinog ‘duhovnog putopisa’ ili poetskih zabilješki talijanskih hermetičara!“ B. Bošnjak, nav. dj., str. 150. 12 P. Finci, Osobno kao kontekst , Antibarbarus, Zagreb, 2011., str. 149. 13 D. Horvatić, nav. dj., str. 64.