Nova Istra

146 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ Ništa nije slađe od ovog počinka u čkalju: osluškivati bezvremenost, zuj bubice u kruni cvijetka. Vječnost romoni. (U ušima i očima mojim poput plavičastih iglica.) Spavaju ribari, težaci, komodori, okruženi morem, borovinom, gdje Srpanj leži nauznak s pužićem i morskom resinom u bradi ispod Velikih kola, kad se zvijezde pale. Pokraj svelih bogiša more spava. Ljubavni titraj večernjeg neba u njemu duboko negdje smalaksava. 9 U ovoj pjesmi, podijeljenoj u šest kratkih strofa, koje predstavljaju samosvojan i dojmljiv splet jednostavnih ali snažnih simbola, sve je u atmosferi, u „štimungu“, u pokušaju da se zaustavi trenutak u vremenu koje nezaustavljivo protječe u beskraj. Osebujna je izmjena broja redaka u strofama, čime se stvara poseban ritam: nakon dva distiha i dvije tercine, slijedi sestina te, konačno, još jedna tercina. Budući da strofe nisu u vezanome stihu, čitatelj stječe dojam spontanoga zapisa, slučajnoga govorenja, zaustavljene impresije. Već pri prvome čitanju, osjećamo da u pjesmi više toga stoji kao nagovještaj, nego li je stvarno izrečeno i prikazano. 10 U mislima smo preneseni u prostor koji, iako stvaran, djeluje nestvarno, kao da je riječ o nekom potonulom, drevnom ili dalekom svijetu kakav nam se ponekad javlja u snovima. Nedvojbeno je to svijet koji poznajemo, ali istovremeno i prostor u kojem lebdimo, svijet priviđenja, u kojem nam se svakoga časa mogu dogoditi najneobičnija čudesa, doživjeti iznenadni i neočekivani susreti. Nadrealni taj svijet iščezava u trenutku iznenadnoga buđenja. Svaka strofa tvori zasebnu sliku koje kada se povežu čine cjelinu, poput elegant- nih figura u starinskom plesu. Upravo kao u klasičnoj plesnoj umjetnosti, očita je 9 V. Vida, Izabrana djela , MH, Zagreb, 2011., str. 106. 10 Ovo nas, međutim, ne treba čuditi jer je pjesnički tekst beziznimno konotativan, njime se uvijek izražava više nego što se izrijekom kazuje, denotira.V. Pavletić, Kako razumjeti poeziju , ŠK, Zagreb, 1995., str. 12.