Nova Istra

144 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Irvin LUKEŽIĆ toga iznašla, ispjevala, izmislila i izvela, samo su varijante mediteranske misli, koje su sazrele u onim jasnim glavama kao zrnje u mogranju. Tom duhu mi dugujemo ne samo osjećaj javnog reda i našu urbaniziranost, ne samo smisao za zemaljsku pravicu i neke nove dimenzije naše duše, obasjane svjetlošću kršćanstva, nego i temelje zna- nja, umjetnosti i inteligencije, čiji kvaliteti nalaze svoj obrazac u dražesti grčke geo- metrije, kojom je izveden nevjerojatan pothvat, a to je ‘usklađivanje običnog govora s preciznošću rasuđivanja’.“ 4 Očito mu je vrlo blisko i drago bilo Valéryjevo metafizičko promatranje medi- teranske zajednice, iskazano u Mediteranskim nadahnućima (Inspirations Médi- terranéennes), gdje se uvjerljivo tumači vječnost opstanka i trajanja ove geografske, psihološke i duhovne zajednice, njeno čudotvorno obnavljanje kroz vrijeme u grani- cama nepomičnog prostora. 5 I on je, poput Vide, bio rođen u maloj luci, izgrađenoj u dnu zaljeva, u podnožju brežuljka s golemom hridi, odnosno,„u jednom od mjesta gdje bi i sam želio biti rođen“. 6 Mogao je danima i danima promatrati to klasično more, opijati se njegovom sveobuhvatnom jednostavnosti i prvobitnom prisutnošću vječne prirode, biti estetski zatravljen sredozemnim vidicima. U isto vrijeme imao je prigodu zarana upoznati ljudski život i poslenost na njegovim obalama, način razmišljanja u razumskim kategorijama, umjerenost, uljuđenost, osjećaj za pravil- nost i odmjerenost. Mediteranstvo znači u neku ruku pobratimstvo lica, neko više zajedništvo različitih ljudi koji žive na istim obalama već tisućama godina, dijeleći iste navike, isti ukus, isto doživljavanje svijeta, unatoč tome što se naraštaji posto- jano izmjenjuju, a vrijeme neumitno prolazi. Čak i ako toga nismo svjesni, netko u nama bdije, netko tko prepoznaje tu bliskost, bliskost koja nije slučajna. Od Ilira i Grka do danas na Sredozemlju pjevaju isti cvrčci, cvatu isti cvjetovi žuke, zelene se iste masline, pušu isti lahori i maestrali, obale su obasjane istom svjetlošću sunca, oči mogu uživati u istom plavetnilu mora i neba. Snažna je u Vidinim stihovima nadahnutima zavičajem prisutnost samoće, pro- laznosti i smrti. Pohodeći svoj zavičaj, pjesnik u duhu putuje u samoću i susreće se s vječnošću, s bezvremenošću. Njemu pritom nije stalo do vjernog nasljedovanja stvarnosti, već do stvaranja nove, vlastite, humanističke vizije svijeta, koja je poslje- dica pomnog odabira, strpljivoga rada i stilizacije. On pritom u pravilu odabire pu- tove kojima nitko nije prolazio, smjelo otkrivajući nove mogućnosti i tražeći vlastita rješenja. Na taj način uspio je stvoriti cjelovit, zatvoren i jedinstven sustav u koji nije jednostavno proniknuti. 4 V. Vida, Izabrana djela , prir. B. Petrač, MH, Zagreb, 2011., str. 327-8. 5 B. Radica, Vječni Split , Ex libris, Zagreb, 2002., str. 67. 6 P. Valéry, Pesničko iskustvo , Prosveta, Beograd, 1980., str. 181.