Nova Istra

143 Irvin LUKEŽIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU drevna i prisna, za njegova intimna razmišljanja. To je neko unutrašnje osvajanje, iskapanje, neka vrste osobne arheologije, dozivanje uspomena i oživljavanje prisnih osjećaja vezanih uz svoja počela, uz mističnost kamena i mora, sunca i vjetra, bora i čempresa. Pjesnik pohodi zavičaj u svojim sjećanjima, snovima i vizijama, koje pre- oblikuje u stihove. Poetska je to igra promatranja vlastite duše u poznatim prosto- rima, uvijek na neki nov način. Svijest o tome da se tim prostorima, kao emigrant, ne može nikada više vratiti, stvorit će u njega od sjećanja mitopoetski topos , što je neizbježno dovelo do tragičnog osjećanja vlastita života. 1 Značilo je to iz godine u godinu istinski postojati samo u svojoj poeziji, živje- ti za nju i s njome, boriti se s vlastitim prividima, biti trajno ispunjen gorčinom i beznađem, bez mogućnosti trajnoga smirenja ili unutrašnjega pročišćenja. Kao i većina pjesnika mediteranskoga podneblja, Vida je bio naglašeno osjetljiv prema pi- tanjima čovjekova opstanka, sklon tragičnom osjećanju života i njegove neizbježne prolaznosti. U isto vrijeme karakterističan je za njih i njega idiličan odnos prema vlastitom zavičaju, u kome se prepoznaje nešto nestvarno lijepo i himerično. 2 Taj sudbonosni dualizam, ta razapetost između onoga čemu je težio i onoga što je do- življavao, uporno izjedajući osjećaji praznine, samoće, besmislenosti i promašenosti, trajno su razdirali njegovo bolećivo i, kako će se nažalost pokazati, vrlo krhko biće. Pripadati svome užem zavičaju za Viktora Vidu značilo je u isto vrijeme pripadati jednoj drevnoj, europskoj duhovnoj tradiciji, koja se oblikovala na obalama Sredo- zemlja. Značilo je to uvijek biti duboko svjestan sebe i svojih ishodišta, i ujedno biti ponosan na njih, te njihovu jedinstvenu duhovnu i intelektualnu baštinu. Doživ- jevši već u djetinjstvu antiku putem predmeta svakodnevne uporabe, srastao je on zarana s grčkim i rimskim Sredozemljem, te s ilirskom, delmatskom, slavenskom i hrvatskom Dalmacijom. 3 U ogledu o Paulu Valéryju, najizrazitijem suvremenom pjesniku mediteranskih inspiracija našega vremena, on taj svoj osjećaj sredozemno- ga duhovnoga zajedništva ovako iskazuje: „Tu je more providno, a nebesa jasna, čista, pod kojima odzvanjaju glasovi Me- diterana. Na starim obalama toga mora i iz njegova bijele pjene, i soli, rodile su se najljepše sanje i tu se Europljanin najprije očovječio, zadojen mitovima o herojima i morskim čudovištima, koji prate argonaute i Palinure, Homerove kormilare što sna- tre kraj kormila.Wright ima svoj uzor u nesretnom Ikaru, a sir Arthur Eddington u Demokritu. Sredozemlje, ta živopisna‘pre-Europa’, bilo je golemo tržište i filtar ideja, i sve što je Europa kasnije iznašla, ispjevala, izmislila i obrela, a zna se koliko je ona 1 B. Bošnjak, Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. stoljeća , I. dio, Altagama, Zagreb, 2010., str. 148. 2 B. Petrač, Jakovljeve ljestve hrvatske lirike , KS, Zagreb, 2003., str. 235. 3 D. Horvatić, Nepostojeći hrvatski pisci , Consilium, MH, Sisak, 1993., str. 60.