Nova Istra

139 Željka LOVRENČIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU (1997., odabrao i priredio Branimir Donat). U njima se otkrivaju njegovi oštroumni zaključci i duhovite misli. Ne piše samo o domaćim i stranim piscima i filozofima nego s njima i polemizira, a prije svega pozorno prati kulturnu svakidašnjicu. Česte su mu teme Boka i Bokelji; rado govori o svojemu životu. Ističe se tekst naslovlje- nom Razgovor sa sužnjem vremena objavljen u Buenos Airesu u Hrvatskim novinama 1957., koji je potpisao spomenutim pseudonimom ASTROLABIJ i u kojemu u obliku razgovora (sa sobom!) govori o sebi, svojemu stvaralaštvu i stavovima. Za- nimljive su njegove crtice koje opisuju razdoblje provedeno u Rimu. Među njima se ističe pripovijest Patatina , koja govori o siromašnom dječaku kojemu je Vida pružio utočište. Putopisi i opisi mjesta i gradova kroz koje je prolazio ili je u njima živio, te ulica kojima je hodao i kavana koje je posjećivao, slikoviti su i privlače pozornost. Vida je bio izvrstan književni kritičar koji je znalački pisao o djelima Frana Krste Frankopana, o našim pjesnicima iz ranijih književnih razdoblja kao i o svojim suvre- menicima, poput Joze Kljakovića, Srećka Karamana i Frane Alfirevića. U zapisima o stranim književnicima (Goethe, E. A. Poe, Pirandello, Quasimodo) i književnosti razvidno je njegovo poznavanje svjetske književnosti i njezinih tokova. Svoju uni- verzalnost dokazuje i pisanjem o tada suvremenim filozofima i slikarima (Croce, Maritain, Jaspers ili Vidović, Kljaković, Dučmelić) te vrsnim, iako malobrojnim, prijevodima s talijanskoga. Kao što zaključuje Branimir Donat u riječi urednika u Sabranim djelima II. Vik- tora Vide, „ovaj dio njegova stvaralaštva nedvojbeno pripada hrvatskoj književnosti tzv. međuratnoga razdoblja, ali u njegovu stvaralaštvu nije teško raspoznati i poten- cijalnu energiju onoga što će se realizirati u poslijeratnim poetikama moderniteta, i to na crti konceptualnog hermetizma(...) “. U razdoblju nakon propasti Jugoslavije kod nas je poraslo zanimanje za književ- nost emigrantskih pjesnika, pa tako i za Vidu. U razdoblju od 1992. do 1994. ti- skana su dva izbora Vidinih pjesama – Duhovna Hrvatska , 1992. (odabrao Božidar Petrač) i Izabrane pjesme , 1994., koje je priredio Anđelko Novaković. No, tek se u izboru Kruh samoće (1995., B. Petrač) u skromnom obliku susrećemo s Vidom koji je i sjajan prozaik, ne samo pjesnik. To nije bio lak posao, jer su mnogi Vidini prozni tekstovi tiskani po emigrantskim časopisima koje je teško pronaći. U Sabranim djelima objavljenima u povodu 50. obljetnice Vidine smrti, koja je uredio Branimir Donat, uvršteni su vjerojatno svi njegovi dostupni tekstovi. Iz njih je razvidno da je ovaj tragičan lik nastavio slijediti Matoševu i Ujevićevu feljtonis- tičku liniju. Donat navodi: „...Viktor Vida vrlo je rano shvatio da pisanje eseja o književnosti pretpostavlja ne samo mudrost i lucidnost nego i ispunjenje obveze li- jepog i zanimljivog pisanja, te spremnost na polemičnost i konfrontaciju postojećih