Nova Istra

140 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Željka LOVRENČIĆ uvjerenja i prosudbi s novim spoznajama i otkrićima vezanim uz materiju teksta, ali i upornog traganja nimalo sporednim labirintima biografija i inih svjedočanstava ili dokumenata.“. Koliko je Vida bio vezan uz Europu i njenu kulturu dokazuje i posljednja knjiga koju je pročitao – El alma romántica y el sueño (Romantična duša i san) Alberta Be- guina, esej o njemačkom romantizmu i francuskoj poeziji. Iza sebe je ostavio prije- vod Camusova Brodskog dnevnika . Posljednje što je napisao bio je ogled s prepjevima pjesama talijanskoga pjesnika i nobelovca Salvatorea Quasimoda (HR, 1960.), koji mu je na tomu zahvalio. No, Vida je već bio mrtav. Emigrant Za razliku od mnogih koji su, iako im je bilo teško, prihvatili izgnaničku sudbinu, Vidi to nije uspjelo. On jednostavno nije mogao prihvatiti život u tuđini – ni u eu- ropskoj Italiji ni u Argentini, koja u ono doba vjerojatno nije bila tako privlačna kao što se čini danas, nije pronašao svoj put. Ostao je izoliran jer se nije mogao uklopiti niti u jednu sredinu: gospodarska emigracija koja je već živjela u toj zemlji nije pri- hvatila tzv. političku emigraciju kao što su to činili Hrvati u Venezueli ili Peruu, koji su svojim sunarodnjacima pronalazili poslove i pomagali im da se što bolje uklope u novu sredinu. Kao vrhunski intelektualac i poliglot nije mogao prihvatiti ideje izo- liranih i ekstremnih krugova nove emigracije, a u argentinsko se društvo nije uspio uklopiti iako je bio poliglot (uz talijanski govorio je španjolski i francuski te nešto slabije engleski, njemački i ruski). Ostao je na razini skromnog državnog činovnika. Osim toga, nikako nije volio Ameriku – čeznuo je za Europom, Sredozemljem, Hr- vatskom, Bokom, često se sjećao zagrebačkih studentskih dana i druženja s našim književnicima. Preosjetljivi Vida teško je nosio breme dvostrukoga emigranta. Često se naglaša- vala njegova apolitičnost, politička umjerenost i neutralnost. Novoj hrvatskoj emi- graciji vjerojatno je smetalo to što se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske nije posebno isticao. On zapravo i nije morao spašavati život odlaskom u emigraciju – njegovo je izgnanstvo bilo dragovoljno. Nije mogao prihvatiti sudbinu onoga dijela hrvatskoga naroda koji je bio prisiljen otići iz vlastite zemlje. U emigraciji su ga pak optuživali da je bio protudržavni element, jer da je bio„bivši sekretar jugoslavenskog bokeljskog i crnogorskog kluba“, bivši ljevičar i krležijanac te talijanski fašist. No, on je uvijek bio više sklon Zagrebu gdje je i studirao, nego Beogradu ili Podgorici, kao uostalom i mnogi drugi bokeljski književnici. Prema riječima Ive Lendića u pred- govoru knjizi Sabrane pjesme – „Viktor Vida nije volio pisati o politici u hrvatskim