Nova Istra

134 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Željka LOVRENČIĆ jemu studira povijest, južnoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost. Sporedni predmeti bili su mu hrvatski jezik sa staroslavenskim, hrvatska povijest i ruski jezik. Za vrijeme studija upoznao se s LjubomWiesnerom i Tinom Ujevićem, te s Krležom. Diplomirao je 1937. godine, a 1938. dobiva jednogodišnju stipendiju Talijanskoga instituta za kulturne veze s inozemstvom i u Rimu studira talijanski i književnost. Vrativši se iz Rima, radi gotovo godinu dana kao knjižničar u Zavodu za talijansku kulturu (Istituto di Cultura Italiana) u Zagrebu, a kasnije kao profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1941. oženio se Mirom Ruhl, a od travnja 1943. radi u Talijansko-hrvatskoj agenciji (Agenzia Giornalistica Italo- ‑Croata) kao prevoditelj i član uredništva. Koncem rujna 1943. rad agencije obu- stavljen je i Vida ostaje bez posla, ali iste godine doživljava veliku sreću – u Rimu mu se 17. studenoga rodio sin jedinac Klaudije. Životari na svakojake načina, a u rujnu 1946. dobiva mjesto činovnika u Pontificia Commisone di Assistenza (vatikansko tijelo za pomoć izbjeglicama, op. ur. ) u Rimu. Govori se da je na tome mjestu poka- zao „kršćanski duh razumijevanja i ljubavi prema izbjeglicama i ratnim stradalnici- ma“. Za boravka u Rimu Vida je često zalazio u poznatu boemsku kavanu „Greco“ gdje su se sastajali rimski umjetnici pa su mu dobri znanci bili mnogi talijanski knji- ževnici slavisti. Tu se susretao s Meštrovićem i Kljajićem te s Bogdanom Radicom. Poznato je da je u Italiji napisao i objelodanio neke prikaze iz hrvatske književnosti i prijevode. Napisao je i jednu pjesmu na talijanskome ( Solitudine , 1947.). Te godi- ne Vida napušta posao s namjerom da otputuje u Argentinu, što i čini 21. siječnja 1948. UArgentini mu nisu cvjetale ruže: osjetio je gorčinu emigracije, potucao se od jednoga do drugoga teškog i neugodnog posla, dok se na kraju 1950. nije skrasio kao skromni državni činovnik. Njegova bijedna plaća jedva je dostajala za preživljavanje. Osim problema s poslom i siromaštva, tu je doživio niz drugih udaraca – primjerice, smrt roditelja koji su umrli jedno za drugim u razmaku od deset dana. Njegove stara učiteljica Antica Dabinović, koja se spominje u Vidinim Sabranim pjesmama objav- ljenima u Knjižnici hrvatske revije 1962. godine, tješeći svojega učenika pogođenog smrću roditelja između ostaloga kaže: „...poznam Tvoju osjetljivost i prema tome znadem kakova je Tvoja bol“. Tužna je zbog njegove patnje, ali je veseli što je njezin „nekadašnji dječačić Viktor“ uzoran i plemenit čovjek. Ona smatra da je to nešto najviše „jer nema sreće ni bogatstva, ni položaja što nadilazi pojam čovjek.“ Vinko Nikolić u knjizi Sabrane pjesme (str. 266) navodi da je Vida ostavio siro- mašnu baštinu od nekoliko stotina knjiga i nešto iznošene odjeće, te lisnicu s bilješ- kom napisanom na španjolskom jeziku, u kojoj opisuje jedan svoj jezoviti san: SAN IZMEĐU NOĆI 21. I 22. OŽUJKA 1960. „Uspinjem se na vrlo visoku planinu, čiji su šutljivi vrhovi, prekriveni ledenjacima,