Nova Istra

135 Željka LOVRENČIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU bili obliveni suncem. Iznenada osjetim zaprepašten, da se nalazim na rubu jedne jezovito duboke provalije. Prepadnem se i pogledam uokolo, i na ravni, gdje sam se toga trenutka nalazio, ugledam dva ili tri groba, stara i raskopana, bez križa, obrasla korovom. Tada se pojavi moj sin i reče mi: ‘To su grobovi onih koji su se strmoglavili s ovoga mjesta i tu su pokopani.’ Bio sam beskrajno žalostan i, gledajući te humke, zaboravljene u vremenu, odgovorih mu: ‘Vidiš, uzroci za ove smrti su nestali, ali smrt ne nestaje...’ I tada se probudih, a suze su krasile moj jastuk. Eto vidite, gospođice Eulalijo, u bdijenju i u snu, uvijek: bol i trpljenje.“ Viktor Vida, koji je za života žudio za smrću, patio je toliko da je u njoj tražio spas. U nedjelju 25. rujna 1960. bacio se pod jureći vlak. Pokopan je na groblju Chacarita u Buenos Airesu. Prigodom prve godišnjice smrti, nad grobom mu je bio podignut skromni spomenik, čiji je autor slovenski kipar Francé Ahčin. Riječ je o pjesnikovu liku izrađenome u bijelom mramoru, a na nadgrobnoj ploči piše: Ars longa, vita bre- vis (Kratak život – dugotrajna umjetnost.). Vidin prijatelj Vinko Nikolić kaže da je bio „ljubitelj i poznavatelj likovne umjet- nosti, strastveni čitatelj, nadareni glumac i dovitljivi imitator, vedri zabavljač i neu- morni pjevač. Posjedovao je dušu dobroga, dobroga i velikoga djeteta.“ O njegovoj nostalgiji za rodnim krajem svjedoči i to da je sa sobom uvijek nosio istrošenu sličicu čudotvorne Gospe od Škrpjela. Premda je sanjao, domovinu i želio biti položen u grob na svojemu mediteran- skom području ispod čempresa i uz krik galebova, to se još uvijek nije dogodilo. Pjesnik Božidar Petrač u tekstu„Viktor Vida među pjesničkim velikanima“, objavljenomu u „Hrvatskome iseljeničkome zborniku“, navodi da su neki hrvatski književnici i kri- tičari u vrijeme Jugoslavije ipak nešto o Vidi pisali, dok se druge naše književnike iz egzila nije smjelo ni spomenuti. Primjerice, Mirko Rogošić 1971. objavljuje njegovu prvu domovinsku zbirku poezije Otrovane lokve i piše joj predgovor za koji Petrač kaže da je više nego „informativan“. Deset godina poslije, 1982., zajedno s Olinkom Delorkom i Otom Šolcom uvršten je u niz Pet stoljeća hrvatske književnosti u izboru Marijana Matkovića. O njemu pišu i Danilo Čović ( Republika ), Ante Stamać (dva prikaza Vidine poe- zije u Telegramu ), Dubravko Horvatić ( Svesci kršćanske sadašnjosti ), Marijan Matko- vić i Zdravko Zima, a u domovini su mu objavljene četiri knjige izabranih pjesama