Nova Istra

129 Martina KOKOLARI XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU No, u nemogućnosti pronalaska autentičnoga bitka, u skladu s „tragičnim osjeća- njem života“ M. de Unamuna, pod teretom prognaničke sudbine potvrdit će: „Ja, Bože, više ništa ne trebam samo umrijeti počivati snijevati (...) O, Dalmacijo, nebo, koje ječiš od sunčane vatre hoću li još na suhom pijesku izgarati i sam modra u vrisku lastavica.“ ( Samoća ) Premreženost poetika Vide i Quasimoda manifestira se i u toliko puta redefini- ranu i reinterpretiranu motivu smrti: od karakterističnoga mediteranskog panteiz- ma oslobođenog straha od smrti jer ona je „prostor u srcu“ (Quasimodo, Svježe od rijeka u snu ), preko njezina iščekivanja kao smirenja („mirnoća smrti posljednja ra- dost“, otkrit će također u Slogovima za Erato ), do strepnje zbog ništavila i konačnoga nestajanja: „sukob između težnje za klasičnom smirenošću“ (Anzulović, 1962:239) – analogne reminiscencijama na vrijeme djetinje i zavičajne sreće – „i nezadovoljstva s tragičnom sudbinom izbjeglice“ (ibid.) – analogna svijetu prognanika u tuđem gradu. Sa ciljem njezine ontologizacije, sa sviješću da je ona unutrašnje trajanje, Vida će zabilježiti: „Ja sam davno mrtav i svoju večer snivam u stablu, koje drhti od cvrkuta ptica. Moji su dani prošli i kroz bršljan noći suza oka moga briše Večernjica.“ ( U tunelu ) Slično kao i Quasimodo koji će priznati: „Ja možda jesam dječak koji se boji mrtvih, ali koji smrt priziva kako bi ga oslobodila svih stvorenja: