Nova Istra

130 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Martina KOKOLARI djece, drveća, insekata; od svake stvari koja ima srce od tuge.“ ( Nitko ) Govoreći o implicitnoj težnji za apsolutom, neposredno smo dotakli i sličnosti pjesničkoga kreiranja vremena i prostora. Izgubivši čvrsto uporište, emigrantski se izmjestivši, smisao je izgubila i egzistencija. Njihovi tekstovi, naročito Vidini u izvandomovinskom razdoblju kada je, kako je rečeno, fizička dislokacija i poetika hermetizma intenzivno utjecala na njegovo pisanje, vrlo često proizvode neupisiva mjesta (usp. Akrap, 2010.), s glagolima koji onemogućuju orijentaciju i smješta- nje unutar koordinata. Govoreći iz „neusidrenog prostora“ (ibid.:185), ne samo da konstruiraju prostor bez granica već inzistiraju i na bezgraničnom vremenu. Kao paradigmatski primjeri stapanja odnosno brisanja granica mogu poslužiti sljedeći Quasimodovi stihovi: „Grad obješen napola u zraku bio mi je posljednje progonstvo.“ ( Osmijeh svježe žene izvaljene usred cvijeća ) Dakle, može se zaključiti da njihova poezija, preobrazivši se od poetike riječi u poetiku života (usp. Macrí, 1986.; Milanja, 2000:309), nije samo artikulacija praz- nine egzistencije prognanika, nego i ništavnosti modernoga čovjeka: „tada možemo i Quasimodovu liriku obilježiti istim karakteristikama, to jest kao liriku šiknulu iz mučnog beznađa zapadnjačkog anahorete“, sintetizirat će Vida (2011:432). Ona je simptom neprestanoga kolebanja između života i smrti – jer „tijek historije je zbrka, kaos, apsurd“, naglasit će Viktor Vida u eseju o Quasimodu, te u stihu dodati: „Prekriženih ruku ući ću u novi prostor vremena. Još uvijek na zemlji, ali već daleko, daleko od nje, usmjeren kao strijela u napetu luku.“ ( Posljednja večer )