Nova Istra

122 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Martina KOKOLARI kontaktu s talijanskom poezijom četrdesetih godina, odnosno u kontaktu s talijan- skim pjesnicima rezistencije i hermetizma“ (Maruna; cit. prema Donat, 2006:77). I sam će Vida, pišući 1960. o Quasimodu„jedan od svojih ponajboljih eseja“ (Milanja, 2000:307), istaknuti kako je najbolje prepustiti „književnoj povijesti da dosudi, u dokonoj polemici oko hermetizma, tko je njegov osnivač, koga ide prvenstvo pokreta kao takvog, ne zanimajući nas toliko definicije škola, struja, smjerova, koliko umjet- nost pojedinca, onaj jednokratni i neponovljivi doprinos jednog pjeva...“ (2011:422). Suptilno prelazeći preko najnovijih tendencija talijanske poezije (krepuskolari, futu- risti, Dino Campana, poezija koju će Machiedo odrediti kao poetiku chiaroscura te s glavnim predstavnikom Vincenzom Cardarellijem), spomenut će i pjesničku trijadu Carducci – Pascoli –D’Annunzio te, dotaknuvši i Montaleovu i Ungarettijevu liriku, izdvojiti osnovne odlike hermetizma:„Ima u toj lirici puno halucinantnog, alogičnog, vrlo tamnih mjesta i nejasnoća jedne dublje jasnosti. Nazvali su je poetikom riječi (poetica della parola) , valjda zbog magičnosti, kojom mu zna biti puna i jedna jedina slovka . « (Ibid.:427-428.) Definiravši precizno i sažeto obilježja Quasimodove poe- tike, formuliravši te ekspliciravši ujedno i vlastitu, poentirat će da su njegovi tekstovi „lirika sjećanja, pjesme o prošastim stvarima, o djetinjstvu, o izgubljenom raju , jadi- kovke nad ruševinama svjetova, plač nad vodama“ (ibid.:429). Utjecaj poetike hermetizma, njezina sklonost kondenziranosti jezičnoga izričaja te uporabe riječi koje narastaju do granica simbola koji pak aludira i sugerira, izrav- no ne opisujući, najočigledniji je u Vidinim lirskim minijaturama objavljenima u Književnom tjedniku 1942 2 ( Maslina , Moja ulica , Vječnost , Sanjarija nad tanjurom i Majstori urari ). Nadahnut hermetizmom, nakon prvoga rimskog boravka, potpuno će osloboditi svoj stih narativnosti i ukrasa. Usredotočen na jednu sliku, oslobađaju- ći tekst svake događajnosti te zgušnjavajući pjesmu oko jedne jedine slike, zabilježit će: „Ona raste u ubogom kraju I korijenje joj oplakuje voda Što uvire u more. Uvečer se njene grane prelijevaju Bojama oblaka i guštera. Nju slavi cvrčak.“ ( Maslina ) 2 Godina je to koja uobičajeno dijeli Vidino pjesničko djelo u dvije faze, domovinsku i izvandomo- vinsku – potonju će B. Petrač označiti kao njegovu „zacijelo najizazovniju i najcjelovitiju poeziju“ (2011:25).