Nova Istra

121 Martina KOKOLARI, Zagreb TALIJANSKE TEME U VIDINU OPUSU U tekstu se sažeto ilustriraju analogni načini promišljanja života i poezije Salvatorea Quasimoda (1901.-1968.), talijanskoga pjesnika čije se djelo usko veže s onima G. Ungarettija i E. Montalea, i Viktora Vide, pjesnika kojeg dio kritike drži jednim od najznačajnijih hrvatskih hermetičara. Osim što je Vidino zanimanje za talijansku književno-umjetničku tradiciju i suvremenost prepoznatljivo i u konkretnim primjerima (pisao je, primjerice, o Povijesti talijanske književnosti G. Papinija u Obzoru 1938. te o talijanskoj kulturi u Zagrebu u časopisu L’Europa Orientale , 1939.), on je njezine raznolike poticaje implicitno uvrstio u vlastite stihove. Ostavljajući po strani složenu problematiku hermetizma iznjedrenog u talijanskoj književnosti i različite definicije Quasimodovih zbirki kao hermetičkih, 1 može se sažeto reći da je osnova poetike hermetizma čista poezija oslobođena mimetizma, koja analogijom i metaforom, reducirajući jezičnu građu, ukazuje na stanja lirskoga subjekta. Dakle, s trima najrelevantnijim obilježjima – odsutnošću, iščekivanjem i sjećanjem (S. Ramat; cit. prema Machiedo, 1997:20), koja se, kako ističe M. Machi- edo, mogu povezati s „prostorom, budućnošću i prošlošću, dok je izbjegnuta sadaš- njost“ (2003:155), ona afirmira riječ kao egzistenciju fiksiranu u atmosferi mitske čistoće. U amalgamima različitih književnih tendencija – najprije poetike na tragu Ma- toša, Wiesnera i Ujevića, koja je zapravo, prema nekim mišljenjima, „više potvrda kontinuiteta hrvatske moderne poezije negoli nemoć pjesnika da samostalno pro- govori“ (Čović, 1971:1038) – u Vide je naročito bio značajan utjecaj moderne ta- lijanske lirike, hermetizma, tj.: „našao (je) punog sebe tek u neposrednom i živom 1 Neprijeporno se kao hermetičke izdvajaju njegove zbirke Potopljena oboa (1932.) i Erato i Apollion (1936.).