Nova Istra

118 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Slaven JURIĆ koji će se„tek naknadno“ obznaniti u tekstu prvim licem jednine. Taj vers libre , u dru- gom tipološkom ključu čitljiv i kao „kratki slobodni stih“, 9 u Vidinim kasnim pjes- mama zna poprimiti i drukčija obilježja pa možemo govoriti o posebnoj varijanti unutar autorove opće oblikotvorne strategije. Naime, ako je stih bez opkoračenja stabilna versifikacijska podloga, u nekim pjes- mama iz druge zbirke ( Sjećanje na Europu , Večernji posjetilac , Minotaur ) grafički aran- žman i sintaktička artikulacija idu donekle različitim putovima te se, usljed kratko- će retka, jedna rečenična cjelina prostire cijelim segmentom pjesme ( Mašino, divlja zvijeri, / koja si zaskočila / prijatelja moga, Espindolu, / dok je blagovao žito / iz onih dolina, / gdje se glase ševe / i bistrine rijeka. ) Kako te tekstove karakterizira i znatno veći udio hipotaktičnih konstrukcija u odnosu na prethodno opisanu varijantu, tj. njihova sintaksa meandrira vertikalom pjesme, njihov je oblik, figurativno govoreći, više organičan, iako, kako se vidi iz navedenih redaka, klauzula i dalje biva razmjerno čvrsto zatvorena autosemantičkim leksemima. Ta se podvrsta kratkoga slobodnoga stiha u hrvatskoj poeziji kratkotrajno nastanila početkom 20. stoljeća, ponajviše u pjesnika podrijetlom s hrvatskoga Juga. Nekoliko puta upotrijebio ga je Ivo Vojnović ( Tolstoju , Grimizni plašt ), a najustrajnije se njime služio Božo Lovrić u zbirci Sveto proljeće . Kako je to varijanta sa slabijim identitetom, jer se lako kamuflira pod kratki slobodni stih bez opkoračenja, nije ni osobito zastupljena, a još manje primijećena u dosadašnjoj stručnoj literaturi. Njezino bi poetičko zaleđe valjalo pomnije istražiti, ali se čini da formu najprije duguje estetičkom mitu o organskoj formi, 10 i da naginje arhaizaciji, odnosno da svoje tematske svjetove rado promatra sub specie aeternitatis . Pjesnici„organskoga“ slobodnoga stiha iskustva svojih lirskih subjekata redovito, ek- splicitno ili implicitno, profiliraju vitalističkom doksom. „Ponad ili ispod“ netom opisana čisto formalnoga ustroja većine Vidinih slobod- nih stihova uočava se, međutim, drugi literarni prostor oblikovan tradicijom, odno- sno intertekstualnim uporištima koja se mogu očitati i na stihovnom planu. Naime, premda sam rekao da je težište oblikotvornih i, uže gledano, ritmičkih strategija povjereno sintaktičkoj artikulaciji, odnosno ravnomjernom rasporedu sintaktičkih 9 Posrijedi je drugi tip iz već navedene studije Ch. Beyersa. 10 Ch. Beyers, čiji se kontekstualni, historistički pristup slobodnome stihu oslanja upravo na „este- tičke mitove“, odnosno „fikcije“ kojima se rukovode pjesnici uvodeći nove forme ili realegorizira- jući postojeće, upravo mitu o organskoj formi kao načelu kompozicije pjesničkoga djela dodjelju- je središnje mjesto, a slično je postupio i Donald Wesling u knjizi The New Poetries , Poetic Form since Coleridge and Wordsworth , London and Toronto, 1985. Premda mislim da u razdoblju kad avangardne prakse upravo podrivaju mit o organskoj formi i nameću druga konstruktivna načela nije odviše plodonosno pokrivati cijeli spektar verlibrističkih eksperimenata jedinstvenim mitom, u ovom konkretnom slučaju takav mi se poetički oslonac čini plauzibilnim.