Nova Istra

119 Slaven JURIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU granica, priličan broj Vidinih pjesama zapravo se poetski legitimira i značajnim udjelom metametričkih signala, što će reći da određen broj redaka, iako ritmički ne organiziraju pjesmu u cjelini, podsjeća na oblike poznate iz poezije vezana stiha. Drugim riječima, premda se sa čisto formalne strane taj vers libre može definirati kao „sintaktički“ ili „kratki“, u drugom tipološkom svjetlu on nerijetko ulazi u onaj tip slobodnoga stiha koji sam na drugom mjestu, oslonivši se na anglističku teoriju slobodnoga stiha, okrstio The ghost of the meter paradigmom. 11 Duh nekoga jedno- stavnog metra, Eliotovim riječima rečeno, i u Vide redovito vreba iza zastora. Nije neočekivano da su to odreda oni metri kojima se Vida služio u svojoj ranijoj fazi, odnosno oni koji su činili najvažniji dio njegove pjesničke lektire. Opet, gotovo beiznimno, u pitanju su binarni trohejski metri, 12 s, kako je rečeno, iznenađujuće čestom prisutnošću deseterca 4+6, koji u tom dijelu opusa funkcionira kao umjet- nički stih, iako je Vida očito osjećao i one njegove značajke (otvoreni završetak stiha i polustiha, kvantitativna klauzula) koje su modernim pjesnicima uglavnom bile ne- poznate, a pripadaju neizostavnim folklornim svojstvima toga metra. Stoga relativno gusto razasuti deseterci iz Sarkofaga II ( Antineja zlatnih uvojaka; kud jaganjci dolaze na pašu; o blagosti sunca u vedrini; A pod gradom nek se koplja lome ) nisu eksces u Vidinoj zreloj poeziji, nego uz ostala tradicionalna sredstva poetskoga jezika (trope, jak simbolistički naboj slike) – koja nisu primarni interes ove studije pa nisu ovdje ni ozbiljnije razmotrena – ukazuju na autora koji je poeziju pisao isključivo velikim slovom, ali pritom nije radikalizirao ni jedan od svojih oblikotvornih programa. U tom bi smislu vrijedilo doista preispitati često pripisivanu bliskost s hermetizmom, s obzirom na to da se u njegovoj poeziji ne primjećuje značajnija tendencija prema zvukovnom simbolizmu ili da bi u bilo kojem smislu označiteljska strana leksika („magijsko stanje riječi“) igrala veliku ulogu. Premda se u dijelu kritike primjećuje sklonost da se ovom pjesničkom opusu pridaju naglašena modernistička obilježja te se ističe njegov odmak od tobože unisona jezika poratnoga hrvatskog pjesništva, infrastrukturna podloga izraza – a vjerujem da bi analiza ostalih semantičkih proce- dura na kojima ta lirika počiva pokazala slične, ako ne i identične rezultate – svjedoči o razmjerno konzervativnu, a pomalo i eklektičnu autoru koji jednom nogom stoji 11 U navedenoj studiji Počeci slobodnoga stiha . Termin je, prema Eliotovim formulacijama iz članka Razmišljanja o slobodnom stihu ( Reflections on “vers libre” ) skovala Annie Finch u istoimenoj studiji iz 1996. Slično je taj tip stiha imenovao i Ch. Beyers, nazvavši ga „haunted poetry“. 12 Iznimka je eventualno pjesma Tobija i anđeo , čiji se ritam zasniva na troakcenatskim recima mješo- vite, binarno ternarne mjere ( Anđeo od jasmina i kamfora / biće nedokučiva sjaja / s krilom noćnog leptira ), ali je taj inače sintagmatski stih, dominantnom polukadencom na kraju retka moguće samo približno protumačiti, jer je raritetan, kako u kontekstu zbirke, tako i u kontekstu njegova kasnoga opusa objavljena u časopisima.