Nova Istra

116 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Slaven JURIĆ Zoran Kravar u više svojih radova o Matoševoj versifikaciji, 7 fenotip je toga sustava iznimno šarolik i pomno razrađen, ali mu je genotipska struktura relativno jedno- stavna: dosljedna primjena akcenatsko-silabičkoga načela, pri čemu nije važno pada li naglasak na parne ili neparne slogove (jampska ili trohejska inercija), ali se bi- narna mjera dosljedno poštuje. Stih je dakle fleksibilan na početku, a varirati može i na kraju izmjenom klauzule (pa tako u Matejni , gdje se evociraju imena Kamo- va, Donadinija i Matoša nailazimo na hommage rabbiju u vidu trosložne daktilske rime – bludnica / sudnica ). Za Vidinu poetsku praksu relevantna je i činjenica da se ritmički uzorak jednom uveden u strofi dalje mora poštivati kroz cijelu pjesmu. Tako se u polimetričnom sonetu Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije dosljedno izmjenjuju trohejski dvanaesterci i deseterci, ali se u završnom retku obaju katrena pojavljuju dvanaeseterci u kojima naglasci pretežito padaju na parne slogove ( Kroz m a glu o ktobra i s u mračja str a sna || Kroz m u kle o ktobre i st o ljeća k a sna? ), što u Ma- toša nije dopušteno, ali su Ujević, i, općenito, pjesnici s hrvatskoga Juga ozakonili. No ako se ovi reci i shvate kao stilski postupak koji efektno proširuje odveć stroge Matoševe kriterije, Sonet o zlatnim plodovima , iz iste godine, pokazuje tendenciju koja je u Vidinu vezanom stihu izrazita, a koja se očituje u nepažljivu rukovanju formom i, samim tim, rezultira porastom aritmije tamo gdje ona nije programatski ugrađena. Tako, primjerice, u drugom katrenu potpuno pravilni šestoiktični kata- lektički trohej Gorke riječi s usta otkida mi san (dakle trohejski „jedanaesterac“) biva rimom povezan s retkom „pod lilijama spava, tko je umoran“, u kojemu svi naglasci padaju na parne slogove, a cezura bježi iza sedmoga sloga. Da nedorečenosti Vidi- na stiha nisu ostale samo simptomom mladenačke i boemske faze, svjedoči kasnija pjesma Vatrometi sna posvećena „mrtvom drugu Tinu Ujeviću“, u kojoj je vjerojatna osnova opet šestoiktični trohej s cezurom iza 6. sloga, ali su u njezina četiri katrena tek oko polovice stihova pravilni i izosilabični, čak i ako se pomirimo s povremenim odljevom akcenta na parne slogove. U Vidinu su opusu izometrične kompozicije razmjerno rijetka pojava te se, primjerice, Žara , iz zbirke Sužanj vremena , ističe svo- jom plastičnom zaokruženošću u simetričnim osmercima. Kao kuriozitet Vidina metričkoga repertoara izdvojio bih nekarakterističan povratak desetercu 4+6, obvezno trohejski intoniranu, ali uglavnom oslobođenu folklornoga etosa. U trenutku kad mu se Vida vraća deseterac je već, barem u re- prezentativnoj književnosti, zaključio svoju dugotrajnu, a u devetnaestom stoljeću i dinamičnu povijest. Dok je u pjesnika od moderne nadalje taj stih egzistentan is- ključivo u funkciji metričkoga ili metametričkog citata, u Vide je to najzastupljeniji 7 Z. Kravar, „O stihu Matoševa soneta Jesenje veče“ i „Matoševa ideja strofe“ u knjizi Stih i kontekst , Split, 1999., str. 97-126 i str. 163-74.