Nova Istra

115 Slaven JURIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU onom poimanju pjesništva koje se okvirno može nazvati artističkim (esteticistič- kim), a koje je usvojio izravnim naukovanjem kod Wiesnera i Ujevića. Pritom su se neke lekcije iz stihotvorne vještine u Vide primile bolje, dok su neke, kako pokazuju analize, ostale na razini pristojnoga odziva. Naime, u zagrebačkom razdoblju on se istodobno služi akcenatsko-silabičkim metrima binarne ritmičke inercije, slobod- nim stihom, ali i hibridnim oblikom, „oslobođenim stihom“, karakterističnim za Ujevićevu poeziju od Auta na korzu nadalje. Ne treba zaboraviti da je Auto na korzu objavljen u Nikšiću 1932., iste godine i u istoga izdavača gdje i prva Vidina pjesma, tako da se s tim tipom izraza Vida mogao sroditi vrlo rano, o čemu svjedoči rana Pjesma o drvenim lulama . Taj stih koji se može definirati kao nizanje anizometričnih, duljinom srodnih redaka, ali s obveznom rimom, a nerijetko i strofički organiziran, autor je zadržao do kasne faze pa se njime poslužio i u sonetu Sužanj vremena , naslovnoj i udarnoj pjesmi svoje druge zbirke. U Ujevića je oslobođeni stih ( Visoki jablani , Čin sputanih ruku ) jasno funkcionalno specijaliziran jer reterira od njegova ranoga razbarušenoga avangardnog verlibrizma iz dvadesetih godina, pri čemu se i na semantičkom planu narativna koherentnost nadređuje alogičkom fragmentu avangardne faze. Ujevićev govornik u takvim pjesmama nije više svjedok „značenj- ske apokalipse“ i, konzekventno tome, persona potrgana identiteta nego navjestitelj nade i buduće emancipacije čovječanstva shvaćena kao makrosubjekt. UVide je isti oblik isprva samo varijanta novostečene artističke poetike, a potom naprosto jedan od stihovnih izbora u trijadi„slobodni stih – vezani stih – oslobođe- ni stih“ kojemu se uvijek moguće vratiti. Ipak, nešto od aure Ujevićeva stiha prisutno je i u Vidinu shvaćanju oblika: oslobođeni stih i u njega podrazumijeva viši stupanj logičke dosljednosti, čvršće metonimijske odnose među sekvencama, s obzirom na to da je u Ujevića umekšavanje radikalnoga poetskoga i jezičnog eksperimenta iz avangardnoga perioda, s jedne strane, kao i redukcija figuralnosti u odnosu na pje- sme zaoštrenoga esteticizma nastalo iz potrebe da se angažmanu i jednoznačnijim porukama podvrgne većina morfoloških svojstva iskaza. Po svemu sudeći, takvo je uvjerenje ravnalo i autorovom odlukom da naslovnu pjesmu druge zbirke, Sužanj vremena , koja očito nosi aksiološki naboj knjige i uspostavlja njezin središnji polari- tet (lirski subjekt – kreator), oblikuje kao„slobodni sonet“, u kojem su prvi i posljed- nji redak prepoznatljivi (deseterac Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem i dvanae- sterac Crna ptica noći slijeće mi na rame ), dok ostali reci premašuju šesnaest slogova, pri čemu se u drugom katrenu, nekarakteristično za sonet, konstantno opkoračuje. No razloge česta opredjeljenja za oslobođeni stih moguće je potražiti i u činje- nici da, kako sam napomenuo, na neke od strožih konzekvenci Matoševa artizma, posredovana Wiesnerovom mentorskom ulogom, Vida nije pristao, ili se pak nije uspio uzdići do visoko postavljenih standarda te škole. Kako je uvjerljivo pokazao