Nova Istra

114 XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Slaven JURIĆ • • raznovrsnih tipovi vers librea koji potkraj dvadesetih godina i u hrvatskom pjesništvu dostiže „nulti stupanj pisma“3 tj. postaje samorazumljivom či- njenicom, osobito u mlađih pjesnika; • • ne treba smetnuti s uma ni da, uglavnom lišeni folklornoga prizvuka, op- staju i znatno stariji silabički metri, bilo kao ritmički oslonac bilo kao meta- metričko prisjećanje4; vidjet ćemo da i taj sloj tradicije u jednom razdoblju igra važnu ulogu u Vidinu pjesništvu. Kad se iz ovako široko zacrtana pregleda fokusiramo na praksu do koje je pjesnik najviše držao, a u intervjuu iz 1957. izrijekom Matoša, Wiesnera i Ujevića naziva svojim učiteljima, tada se jasnije ocrtava putanja njegove poetike, odnosno razlozi koji su vodili upotrebu određenih formi. Prve pjesme ( Poslanica mrtvoga , Bokelji putuju ) tako su u znaku dugoga slobodnog stiha, bez opkoračenja, izgrađena na ravnomjernoj distribuciji dubokih sintaktičkih granica (na kraju retka dominantno se pojavljuje sintaktička granica dubine kadence ili antikadence) 5 . Uvjetno govoreći, narativna faktura ranoga Vidina stiha poetski se legitimira i ritmički konsolidira polisindetskim lajtmotivima ( I dan i noć sreću se i izjednačuju po kutovima… / I čuje se pomamni zvuk sindžira i karika / i pljuštanje vrelih suza po hladnom pločni- ku ). Također, kao nadomjestak rimi, koja gotovo u potpunosti nestaje, granica se retka beziznimno učvršćuje autosemantičkim riječima (glagolima i imenicama). Ni retorička postava ni profil lirskoga subjekta ne odmiču se bitno od standarda koji je hrvatska poezija od Kamova do zreloga Ujevića uspostavila ovim oblikom: posri- jedi je modernizirana bardska persona koja iz sveobuhvatnoga rakursa progovara u povišenu stilskom registru o velikim pitanjima pa su i stih i natprosječna duljina pjesme metonimija, a ujedno i ikonički znak takva poimanja lirskoga diskursa. 6 U Vidinoj je varijanti zamjetljiv tek veći udio hipotaktičnih konstrukcija – svojstvo koje će trajno obilježiti Vidin rukopis – što je, vjerujem, motiviralo Borisa Marunu da u članku oVidinoj zreloj poeziji ustvrdi, rekao bih s pravom, znatno labaviju vezu s hermetizmom od one na kojoj je inzistirala dotadašnja kritika, primjećujući kako je „njegove pjesme uvijek moguće reducirati na prozu“. No dok je taj dulji, retorički„glasniji“ stihovni obrazac, ostao kratkotrajnom mla- denačkom preokupacijom, sredinom tridesetih godina on se, kako rekoh, okrenuo 3 O tome vidi šire, S. Jurić, Počeci slobodnoga stiha , Zadar - Zagreb, 2006. 4 S. Petrović, Oblik i smisao , Novi Sad, 1986. V. osobito članak „Metametrička funkcija stiha“. Taj se termin već udomaćio u našoj stihološkoj literaturi. 5 V. Z. Kravar, Tema „stih“ , str. 36 (posrijedi je tipologija praških strukturalista, dopunjena leksičkom granicom, jer u stihovnom govoru ona može postati ritmički relevantna). 6 Tako je dugački slobodni stih („long-line“) ustrojen i obilježen od samih početaka, u Vlatima trave W. Whitmana. V. o tome u Chris Beyers, History of Free Verse , Fayetteville, 2001., str. 38-44.