Nova Istra

113 Slaven JURIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU talijanskih hermetista potpuno ne odrekne svojih predratnih izražajnih lutanja. Sva iskustva u traženju izraza on će, pojednostavivši stih, podići na višu razinu“. I to bi bilo uglavnom sve što je rečeno o Vidinu ne baš nezanimljivu baratanju stihovnom formom. Za početak bih nagovijestio da je slika Vidina stiha bitno kompleksnija nego što daju naslutiti navedene rečenice, a i mora je se, dakako, precizirati. Čini se da Mat- ković opaža samo promjenu između dugoga slobodnog stiha s početaka Vidina pje- snikovanja, odnosno duljih akcenatsko-silabičkih metara iz Hrvatskoga književnog zbornika iz pjesama oko 1940., te jednoga tipa slobodnoga stiha komu će se Vida prikloniti u zbirkama. Ipak, rekao bih da uz nedvojbene linearne versifikacijske mi- jene, koje se daju zapaziti gotovo na prvi pogled, nalazimo i koegzistenciju različitih oblika, od kojih neki, ni kao pojave, a još manje kao promjenljive veličine sa svojim strukturnim i semantičkim rasponom, nisu ni zapaženi. „Izražajna lutanja“, koja se u navodu spominju, prilično je jednostavno objasniti situacijom kakvu pjesnik zatječe na hrvatskoj književnoj sceni, osobito uzimajući u obzir da je dulje vrijeme poetički ovisio o prvacima književnoga života u čiji je krug dolaskom u Zagreb ušao – mislim tu prije svih na Tina Ujevića i Ljubu Wiesnera. Ona su, međutim, i rezultat znatno širih kretanja na stihovnom planu u kontekstu hrvatskoga i internacionalnoga modernizma. Dok su mnoga razdoblja književne povijesti protekla u znaku jednoga ili dvaju oblika, neizostavno pripadna istom versifikacijskom sustavu, ili se pak događalo da je cijela, ponekad i izrazito duga karijera – poput one Victora Hugoa – obilježena jednim stihom, aleksandrincem kao „vjekovnim orguljama“, kako je to formulirao S. Mallarmé, 2 dotle je tridesetih godina, kad se Vida prvi put javlja, a jednako je i u sljedećim desetljećima, u for- malnom pogledu moguće odabrati praktično sve što je iznjedrila moderna povijest hrvatskoga stiha. U onodobnim pjesničkim praksama koegzistiraju: • • mnogobrojne varijante akcenatskoga stiha, • • čistokacenatski metri koji su se profilirali u moderni, s jednakim brojem naglašenih slogova i raznosložnim slabinama, a izrazito su živi u prijevodi- ma s engleskoga i njemačkoga; • • strogi akcenatsko-silabički stih što ga je forsirao Matoš, neko vrijeme Uje- vić, zajedno s Gričanima čiju poetikuWiesner pronosi do tridesetih godina kad Viktor Vida objavljuje prve sastave; 2 S. Mallarmé, Kriza stiha ,„Teka“, 1975., br. 9, str. 360-368.