Nova Istra

112 Slaven JURIĆ, Zagreb VEZANI I SLOBODNI STIH U POEZIJI VIKTORA VIDE Premda se o Viktoru Vidi pisalo razmjerno mnogo, pa i relativno kontinuirano, što u zemlji, što u inozemstvu, većina dosadašnjih članaka pretežito je kritičko-esejistič- ke naravi, a nerijetko u njima preteže impresionistički moment pa o temeljima au- torove poetike i dalje znamo razmjerno malo. K tome je Vidina osoba, bolje rečeno njegova osjetljiva politička pozicija nakon II. svjetskoga rata, vidljivo intrigirala sve autore koji su o njemu pisali te je nezanemariv dio tekstualnoga prostora u kritič- kim napisima dobivao taj aspekt pjesnikove osobnosti. Pritom se podrazumjevalo kako je za razumijevanje njegova poetskoga rukopisa biografska pozadina (uz obve- zno nabrajanje utjecaja) od odlučujuće važnosti. Uglavnom se pozornost poklanjala provodnim motivima Vidina pjesništva: smrt, duhovnost, mediteranski imaginarij, biblijska i antička podloga), dok je o Vidinim diskurzivnim strategijama, označi- teljskim praksama i, osobito o stihovnom ustroju pjesama, što će me ovdje izričito zanimati, napisana tek pokoja rečenica općenite naravi, što zapravo i ne čudi, znajući da su i značajnija imena hrvatskoga pjesništva ostala bez takva tipa analize. Tako, recimo, u jednom od opširnijih prikaza Vidina rada, onome Marijana Matkovića 1 iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti nalazimo da je „dva puta mijenjao fakturu svoga stiha – u argentinskom on će je zgusnuti – a da se unatoč vidljivim utjecajima 1 Olinko Delorko, Oto Šolc, Viktor Vida, Izabrana djela (PSHK, knj. 139, str. 324), Zagreb, 1982., str. 309-327.