Nova Istra

103 Ljubica JOSIĆ XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU obilježja Vidina stvaralaštva, zajednička im je ocjena o Vidi kao najsnažnijem ime- nu hrvatskoga poslijeratnog pjesništva. Kadić u osvrtu na zbirku pjesama Svemir osobe (1951.) u trećemu broju „Hrvatske revije“ 1951. godine izdvaja osobitu vrstu stiliziranosti motivskih kompleksa pjesama zbirke, upozorava na promjenu stilsko- ga rukopisa u odnosu na ranije Vidino pjesništvo, posebice ističući mistične lirske sekvence usidrene u transcendentalnost. Na primjeru dvadesetak izabranih pjesama navedene zbirke autor osvrta izdvaja razradbu provodnoga motiva smrti i izvornost pjesničke sugestije egzistencijalističkog izvorišta, kojom se životna mukotrpnost oslikava neobičnom mirnoćom, a sublimativni izraz ostvaruje skladne slike zavod- ljivih obrisa velike evokativne snage: „Svaki paysage, svaka figura i simbol i osobito pjesnička atmosfera, potječu iz evokacije daleke Domovine. Bez retorike, bugarenja i rodoljubnih budnica, čak ne spomenuvši Hrvatsku, iz skoro svake pjesme izbija sjećanje, želja i strast za izgubljenom majkom. Kad se previše voli i samo je ime suvišno“. Isti je autor u drugome broju „Hrvatske revije“ 1957. godine osvrtom po- pratio zbirku pjesama Sužanj vremena . Na temelju četrdesetak poetskih kompozi- cija Kadić analizira potragu lirskoga subjekta za ontološkom istinom unutar vječne težnje za apsolutnim, potom i odnos pjesnika i božanske kategorije transponirane u pjesništvo. Osvrće se na motiv smrti, evokaciju noći, mediteranskoga krajolika. Au- toru je osvrta posebice stalo da istakne pjesničku moć oblikovanja izvornih slika u kojima se izvanredno spajaju osjećaj, misao, riječ i ritam stvarajući kolorit pjesničkih slika: „Potrebno je istaknuti, da je Viktor Vida pjesnik s naglašenim i istančanim slikarskim osjećajem, zapravo nadrealni sitnoslikar , koji plastički riše dalmatinski krajobraz, sublimira ga, daje mu ton i zacrta obrise, oblije ga svjetlom, ili ga uroni u polusjenu, odredi ga u vremenu i prostoru, te ga iznese pred čitaoca, zorna i stvar- na. Ova sposobnost evociranja, osvježivanja i približavanja dalekih krajeva i obrisa, iznesenih u punoj svježini i neposrednosti, očituje se kod većine pjesama Viktora Vide...“. Kadić se osvrće na zrelost Vidina pjesničkoga izraza, konciznost i gradbu pjesničkih slika minimaliziranim jezičnim sredstvima, upućujući na to da herme- tična poezija nije umjetnička ekskluzivistička pojavnost, jer ona ima sposobnost živoga, neposrednog komuniciranja sa čitateljima: njezina tobožnja neprohodnost i „težina“ rastapaju se uronućem u sklad pjesničkih slika izgrađenih pročišćenim izrazom. U prilogu Hrvatsko emigrantsko pjesništvo u četvrtome broju „Hrvatske re- vije“ 1960. godine isti autor objavljuje niz zapisa o emigrantskim pjesnicima, među kojima i o Viktoru Vidi, te se referira na Nikolićeve ocjene Vidina pjesništva kao vrhunca hrvatskoga poslijeratnog pjesništva organski vezana uz Vidrića, Matoša, Wiesnera i Ujevića. U dvobroju 1-2„Hrvatske revije“ 1962. godine sadržan je prilog Smrt u pjesmama Viktora Vide autora Branimira Anzulovića. U njemu se u pjesmama Groblje pokraj