IZMEĐU LAVA I ORLA (IIe)

22. Prosinac, 2002 - 11:14

Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari

Senj

U gradu, 70 km JI od Rijeke/ VL

Gradski kaštel je, iako u upotrebi kao đački dom, u jadnom stanju, dok je tvrđava Nehaj u potpunosti sačuvana i konzervirana.

U vihoru velikih seoba nestaje antička Senia, a na njenim ruševinama u VII. stoljeću Hrvati podižu svoje naselje, kroatizirajući mu ime u Senj. U prvim stoljećima srednjeg vijeka o povijesti Senja nemamo pisanih tragova, do razlomljenih ostataka pluteja (crkvene pregrade) s glagoljskim natpisom datiranim 11./12. st., nazvanih ‘Senjska ploča’146. Tek oko 1150. obnavlja se senjska biskupija, koja je ovdje postojala još u 5. stoljeću, no o samom gradu nemamo podataka.

Kada su u vrijeme Bele III. Arpadovića vitezovi-hramovnici izgubili Šibenik, kralj im 1185. daje u zamjenu Senj i crkvu sv. Jurja (na brdu Trbušnjak iznad grada), što im 22. studenoga iste godine potvrđuje i papa Lucije III.147 Senj se tada spominje samo kao vila Signye (selo), a ne kao castrum (utvrda, utvrđeni grad), što pokazuje da u njemu još nema utvrđenja. Ne zna se jesu li templari, postavši feudalnim gospodarima, u njemu podigli svoj kaštel ili bar kakav utvrđeni domus uz spomenutu crkvu sv. Jurja, gdje su sagradili i samostan148, iako se u jednoj ispravi spominje praeceptor Segniensis149. Naime, sjedišta preceptorata su se u pravilu sastojala od gospodarskih zgrada građenih u četverokut sa stambenom zgradom na sjevernoj strani kompleksa, kapelom na južnoj i ponekad četverokutnom kulom u jednom uglu, pri čemu su u zemljama gdje je vladala veća nesigurnost prevladavali obrambeni elementi150. Hramovnici su u tatarskoj provali, kada je spaljen i Senj, pretrpjeli strahovite gubitke, pa bi bilo čudno da poučeni iskustvom, poslije 1242. kada se još uvijek očekivala nova provala tatara, nisu utvrdili svoje postradalo sjedište. Templari nisu apsolutni gospodari Senja, već u njemu imaju samo određena feudalna prava, dok gradska općina ima i svoje vlastite oficijale neovisne o tom križarskom redu. Tako su dvadeset godina kasnije, 1205., kod sklapanja trgovačkog ugovora s Rabom uz Terrinusa, templarskog Segniensium dominatora, među ostalima prisutni senjski satnik (setinicus) Criuosia, sudac Moyse i dvornik sudskog dvora Laisnic, koji nastupaju ravnopravno s bratom Terrinusom151. U tom dvovlašću hramovnika i senjske općine (komune) poslije tatarske provale dolazi do otvorenog sukoba pa kralj Bela IV. šalje primorskog bana Stjepana (Babonića) s vojskom na nepokorni grad. Mir je sklopljen u veljači 1243., a u ime Senjana sklapaju ga četiri gradska suca i satnik (scetnik) Toma152. Kako se u oba spomenuta ugovora (1205. i 1243.) spominje senjski satnik, na temelju analogije sa susjednim Vinodolom, gdje se služba satnika javlja u pravilu u slučaju općina s kaštelom153, moglo bi se zaključiti da je negdje u to vrijeme i u Senju sagrađen kaštel, no za to nema pisane potvrde. Kralj Bela IV. zamjenjuje 1269. templarima Senj za dubičku županiju, uzimajući grad ponovno pod kraljevsku upravu.

Još u vrijeme dok su hramovnici nosili naslov senjskih dominatores, kralj Bela IV. imenovao je svog potestata i suce u Senju. Tako u sporu oko nekih lučkih dadžbina 13. svibnja 1257. kao senjski podestat i kraljev namjesnik nastupa Fridrik II., knez krčki, modruški i vinodolski154. Za Belina nasljednika Stjepana V., knezovi Krčki nastavljaju obnašati čast senjskih podestata. Kada 20. lipnja 1271. Senjani sami biraju kneza Vida IV. i njegove nasljednike za vječne podestate155, ta čast u rodu knezova Krčkih postaje nasljedna. Krajem 13. st. u nasljednim borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje, između posljednjih Arpadovića i napuljskih Anžuvinaca, knezovi Krčki priklanjaju se anžuvinskom pretendentu. Potestatom Senja u to je vrijeme knez Dujam II., koji pomaže Karlu Robertu Anžuvincu da se 1300. konačno dokopa krune. Kralj Karlo II. Napuljski za to mu se odužuje, potvrđujući mu u unukovo ime vinodolsku, modrušku i gacku županiju te čast senjskog potestata. Knez Dujam II., međutim, nekako ubrzo uspijeva zamijeniti čast nasljednih potestata pravom kneževskom ne nailazeći na otpor kod kralja. Tako 29. siječnja 1302. gradsko vijeće Senja ne naziva kneza Dujma II. podestatom, već comesom - knezom senjskim. Na taj način Senj je pridružen državini Krčkih, stvarajući sponu između njihovih primorskih feuda i posjeda u unutrašnjosti Hrvatske156. Za vrijeme kneza Dujma II. Krčkog prvi put nalazimo neizravnu pisanu potvrdu postojanja senjskog kaštela u kneževskoj ispravi od 23. kolovoza 1308. izdanoj nakon slavljenja mise u javnoj sali, to jest (‘viteškoj’) dvorani zamka157.

Za nasljednika kneza Dujma II., a naročito njegova sina Fridrika III., knezovi Krčki učvršćuju svoju nasljednu vlast u Senju. Ponekad pri tome ne biraju sredstva, pa se ne libe čak ni krivotvorenja isprava, poput lažne darovnice kojom im je tobože kralj Bela IV. 1260. za sva vremena darovao Senj. Kralj Karlo Robert (Anžuvinac) 8. listopada 1322. u Kninu potvrđuje Krčkima sve njihove posjede, a knez Fridrik III. podmeće mu na potvrdu i spomenuti falsifikat koji kralj prihvaća tada, a ovjerava ga i novim pečatom 6. studenog 1323.158 Dok je kralj Karlo Robert redom lomio moć hrvatskih velikaša (Šubića, Babonića, Kurjakovića, Nelipića), oduzimajući im posjede, u čemu mu je vojskom uvijek pomagao knez Fridrik III., državina knezova Krčkih upravo se zahvaljujući kraljevim darovnicama (drežnička županija) i potvrdnicama (Senj, Gacka…) povećavala i učvršćivala. Zanimljivo je spomenuti da je knez Fridrik III. (zbog Krka) bio i mletački vazal, te je vojno sudjelovao u pohodima na posjede akvilejskog patrijarha u Istri (Kožljak, Pula). Pri tome treba imati na umu da je Serenissima bila smrtni neprijatelj hrvatsko-ugarskog kralja, ali je knez Fridrik III., neprekidno vješto balansirajući između njih, uspio ostati u milosti oba sukobljena seniora.

Fridrik III. umire 1333., a nasljeđuju ga sinovi Dujam III. i Bartol VIII. U srpnju iste godine u Senju, na proputovanju, boravi kralj Karlo Robert vodeći u Napulj šestogodišnjeg sina Andriju kojemu je namijenio napuljsko prijestolje. Knezovi Krčki i opet svesrdno pomažu kralju, što izaziva bijes Venecije koja za kaznu oduzima knezovima krčke daće159. Dujam III. i Bartol VIII. vraćaju Serenissimi istom mjerom uvodeći 1334. pristojbe na vino koje mletački podanici uvoze u Senj160. Venecija, upletena u to vrijeme u rat s akvilejskim patrijarhom Bertrandom de St. Ginnesom, treba pomoć moćnih pa reagira samo uzastopnim prosvjedima svog konzula u Senju. Premda vojskom pomažu Veneciji u opsadi patrijarhovih Bala 1335.161, knezovi nastavljaju voditi vlastitu politiku, ponekad u izravnoj opreci mletačkim interesima. O tomu najbolje govori naprosto pustolovna epizoda iz svibnja 1337. Kako zbog neprijateljstava s habsburškim vojvodama češki kraljević Karlo Luxemburški (kasniji car Karlo IV.) nije mogao preko Austrije doći do svojih posjeda u Tirolu, odlučio se za zaobilazni put preko hrvatsko-ugarskog kraljevstva. U Senju ga dočekuje knez Bartol VIII. i s njim se ukrcava na galiju koja će ih prevesti do Akvileje, gdje je kraljevića očekivao patrijarh Bertrand de St. Ginnes. Mlečani u tom trenutku na štetu patrijarhovu šuruju s goričkom groficom Beatrix, habsburškom saveznicom, pa kod Grada presreću brod Bartola VIII. namjeravajući zarobiti kraljevića Karla. Dok teku pregovori oko predaje opkoljenog broda, Bartol VIII. se s kraljevićem i jednim velikašem iz njegove pratnje ukrcava u obični ribarski čamac i tako se prerušeni u ribare probijaju kroz mletačku blokadu. Iskrcavši se na močvarnu obalu, bjegunci pješice stižu u sigurnost Akvileje izigravši progonitelje162.

Senj, u kojem knezovi Dujam III. i Bartol VIII. najčešće borave, s godinama postaje sjedištem iz kojeg oni vode svoju politiku kako prema Veneciji163 tako i prema kralju Karlu Robertu, kome u potpunosti ostaju vjerni. U to vrijeme, nema sumnje, u gradu već postoji prostrani kaštel u kome knezovi borave, o čemu svjedoči i natpis s datacijom 1340. pronađen u kaštelu164. Po tipu i obliku, to je više bio pravi feudalni burg, nego obični gradski kašel, s jakom četvrtastom branič-kulom (donjonom, keepom), dvorištem opkoljenim zidovima i manjim kulama i vratima branjenim propugnaculumom.

I po smrti kralja Karla Roberta 1342., knezovi Dujam III. i Bartol, kao i kasnije njihovi nasljednici, ostaju vjerni kraljici-udovi Elizabeti165 i njenom sinu kralju Ludoviku I. ‘Velikom’. Kralj Ludovik I. će konačno 1358. oružano slomiti moć Venecije, prisiljavajući je na mir u Zadru 1358., kojim se odriče svih posjeda od Kvarnera do Drača. Knezovi Krčki tim mirom oslobađaju se vazalstva Serenissimi. Njihov Senj, koji je u svim tim previranjima bio glavna luka preko koje kralj komunicira sa svojim južnoitalskim posjedima, doživljava procvat na koji Venecija, oporavivši se od poraza, gleda prijekim okom. Novi rat, koji je planuo između kralja Ludovika I. i Venecije, daje Mlečanima priliku za osvetu nekadašnjim vazalima i njihovu gradu. Mletački admiral Lodovico Loredano 29. kolovoza 1380. s flotom napada Senj, osvaja ga i spaljuje166, no grad se ubrzo oporavlja i 1407. utvrđuje bedemima i kulama. U borbama koje su se vodile nakon smrti kralja Ludovika I. Anžuvinca za hrvatsko-ugarsko prijestolje, knezovi Krčki podupiru Ludovikovu kćer Mariju i njenog muža Sigismunda Luksemburškog. Godine 1385. Marijina stranka prisiljena je na uzmak i u Senju se iskrcava njen protivnik Karlo Drački na svom putu prema Budimu, kruni i tragičnoj smrti. Zbog umiješanosti u smrt kralja Karla, Marija je 1387. zatočena i odvedena u Novigrad (Dalmatinski), odakle je oslobađa vjerni knez Ivan V. Krčki i odvodi morem u Senj, gdje se mlada kraljica dva tjedna oporavlja. Ivan V., koji 1392. drugi put postaje hrvatskim banom, umire u Senju 29. studenoga 1393167.

Za Ivanova sina, kneza Nikole (Mikule) IV., moć obitelji knezova Krčkih je na vrhuncu. Nakon poraza od Turaka kod Nikopolja 1396., kralj Sigismund Luksemburški mora se boriti da se održi na hrvatsko-ugarskom prijestolju. Krvavo se obračunavajući sa slavonskim buntovnicima, u veljači 1397. na saboru u Križevcima, slama pobunu na sjeveru. Kralj potom saziva sabor, 25. studenoga 1397. u Nikolinom Senju, ne bi li mirnim putem pridobio gradove kraljevina Hrvatske i Dalmacije, no ne zna se je li do njega došlo168.
Kroz Senj ide većina hrvatsko-ugarske trgovine, a i dalje prolaze krunjene glave na vojne ili hodočašća, održavajući time status grada kao prve luke kraljevstva. I sam knez Nikola IV. odatle isplovljava 1411. na svoje hodočašće u Svetu zemlju. Nešto više od desetljeća kasnije, 1424. u pratnji najstarijeg Nikolina sina Ivana (Anža) VI. ‘Starijeg’ na hodočašće u Palestinu, u Senju boravi dansko-norveško-švedski kralj Erik VII. Pomeranski169.

Ostarjeli ban Nikola IV. otisnuo se 1430. iz Senja sa sjajnom pratnjom od 800 konjanika i pješaka sa svitom na put u Rim, gdje od pape Martina V. prima potvrdu tobožnjeg podrijetla od rimskih Frangepana170.
Poslije smrti kneza Nikole IV. ‘Frankopana’, njegovih devet sinova neko vrijeme zajednički upravljaju golemom naslijeđenom baštinom, no ubrzo se među njima javljaju trzavice i sporovi. Da bi uredili međusobne odnose, knezovi su na sastanku na Modrušu (12.-14. lipnja 1449.) podijelili posjede, tako da Senj i Krk ostaju zajedničko vlasništvo171. Od tada u senjskom kaštelu Frankopani zajednički i svaki ponaosob dijele pravdu i povlastice, primaju poslanstva i sklapaju saveze. Već u njihovo vrijeme, prvenstveno zahvaljujući neslozi i međusobnom gloženju, frankopanska zvijezda počinje gasnuti.
U borbama za hrvatsko-ugarsko nasljedstvo, Frankopani su osim starješine roda, kneza Stjepana II., podržavali cara Friedricha III. protiv Matijaša Korvina. Kad se Korvin 1463. učvrstio na prijestolju, buntovni knezovi pokorili su se, no kralj im samo prividno oprašta, čekajući priliku da slomi njihovu moć.

U vrijeme dok je snaga hrvatskog plemstva razmrvljena podjelama oko prijestolja, na istočnim granicama ‘šaptom pada’ bosansko kraljevstvo, otvarajući ‘meki trbuh’ Hrvatske i susjednih zemalja na zapadu turskom osvajaču. Kralj Matija Korvin, doduše, u brzom protuudaru vraća dio osvojene Bosne, ali ne uspijeva zaustaviti pljačkaške horde u njihovim prodorima sve do Furlanije i Štajerske. U takvoj situaciji, politika Venecije prema knezovima Frankopanima i Senju posve se mijenja. Shvaćajući da je Senj ključ obrane i za njene posjede u Istri i na Kršu, Serenissima 1468/69. šalje Nikolu Michaela i Lodovica de Manentisa, kao posebne izaslanike, Frankopanima u Senj, sa zadatkom da pokušaju pomiriti zavađene knezove172. Istovremeno, Mlečani podupiru molbe senjskih poslanika papi Pavlu II.173 za pomoć u obrani protiv Turaka174. U srpnju 1469. turski paša Ezebeg s vojskom od 20.000 ljudi prodire sve do Senja. Frankopani nemaju snage da mu se odupru i jedva spašavaju grad velikim darovima175. Mleci, bojeći se da bi Turci zaista mogli zauzeti Senj, sada šalju i konkretnu vojnu pomoć smještajući u grad svoju posadu. Čak ni u tako kritičnom trenutku Frankopani se ne mogu složiti, što kralj Matija Korvin odlučuje iskoristiti da se obračuna s njima. Kraljevska vojska pod kapetanom Blažom Podmaniczkym ‘Magyarom’, slomivši otpor razjedinjenih knezova, u studenom 1469. prelazi Kapelu napredujući prema Senju. Na glas o njihovu dolasku, ne želeći sukob s kraljem, Mlečani povlače posadu iz grada prepuštajući ga bez borbe Podmaniczkom. Tek sada Frankopani uviđaju svoju ludost i ujedinjeni pokušavaju oružjem preoteti Senj. Međutim, njihova vojska, preslaba da bi se oduprla kraljevskoj, trpi poraz za porazom, pa Podmaniczky zauzima i cijeli Vinodol. Knezovi Martin i Dujam IV. spašavaju se bijegom na mletački teritorij, a Ivan VII. ‘Mlađi’ povlači se na Krk. Blaž Podmaniczky postaje prvim senjskim kapetanom (1470-1473), a kralj Matija Korvin ga uz to nagrađuje i banskom čašću (1470.-
-1472)176.

Za Korvinova života knezovi se više nisu mogli nadati da će se ponovno dokopati Senja, no zato po njegovoj smrti (+1490.) nastoje iskoristiti borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Budući da se novi kralj Vladislav II. Jagielović u točki 29. požunskog mirovnog ugovora od 22. kolovoza 1491. obvezao hrvatskim knezovima vratiti posjede koje je zaplijenio Matija Korvin, Frankopani zahtijevaju povrat Senja. Kako kralj oteže prebacujući odluku o tomu na hrvatskog hercega Ivaniša (Korvinova sina) i bana Ladislava Egervarskog, knezovi Bernardin Ozaljski i Ivan VIII. Brinjski u srpnju 1493. odlučuju se silom zauzeti Senj. Grad brani senjski kapetan Petar Tarnik od Mačkaša, kojem u pomoć pristižu banovi Ivan Bota od Bajne i Emerik Derenčin razbijajući opsadu177. Time je Senj definitivno izgubljen za Frankopane, iako se oni dugo neće s tim pomiriti, kiteći se ispraznim naslovom knezova senjskih.
U senjskom kaštelu od sada boravi kraljev kapetan, koji je ujedno i zapovjednik senjskog garnizona. Još u doba Matije Korvina oko 1480. senjski kapetani obnavljaju stari, srednjovjekovni kaštel, u skladu s novim načinom ratovanja vatrenim oružjem. Uz to, jer je u njemu smještena jaka posada od stotinjak ljudi, vjerojatno je trebalo prigradnjama izvesti prilagodbu toj novoj funkciji178.
Poslije katastrofe na Krbavskom polju 1493., Senj i njegova okolica izloženi su trajnoj turskoj opasnosti. Posljednji Jagielovići na hrvatsko-ugarskom prijestolju niti su puno marili za stanje u Senju i njegovoj kapetaniji, niti su imali sredstava i snage za organiziranje djelotvornije obrane. Naročito teško stanje zavladalo je za vlade bezličnog Ludovika II. (1516-1526) kada je posada bez zaslužene plaće neredovito opskrbljivana hranom i streljivom. Ni ‘hrvatski Job’, osiromašeni ban, grof Ivan Torkvat Karlović-Krbavski ne može im u tome pomoći, pa obrana Senja ovisi prvenstveno o snalažljivosti kapetana. U takvoj situaciji, svjestan da će, ako padne Senj, biti otvoren prolaz Turcima prema njegovim posjedima na Kvarneru, u Istri i južnoj Kranjskoj, austrijski nadvojvoda Ferdinand Habsburški traži od Ludovika II. da mu prepusti obranu179. Ugovorom u Nürnbergu 1522. kralj Ludovik II. predaje Senjsku kapetaniju Ferdinandu, koji u Senj smješta njemačku posadu180. Nadvojvoda zaista u početku ispunjava preuzetu obvezu pomažući ne samo u obrani Senja nego i banu Ivanu Karloviću vojskom i opskrbom. Za zapovjednika Ferdinandove vojske u Hrvatskoj imenovan je grof Nikola Salm (1522-23). Nekoliko godina kasnije, u proljeće 1526., nadvojvoda za vrhovnog kapetana svoje vojske protiv Turaka imenuje hrvatskog plemića Nikolu (Mikulicu) Jurišića, rođenog Senjanina181. Istovremeno 1522., kada je grof Salm preuzeo zapovjedništvo nad nadvojvodinim postrojbama u Hrvatskoj, Ferdinand, uz već ostarjelog Grgura Orlovčića, senjskim kapetanom imenuje kliškog zapovjednika Petra Kružića182. Otad su Klis i Senj, ključevi obrane Hrvatske južno od Kapele, nerazdvojno vezani.

Među velikim pristalicama nadvojvode Ferdinanda Habsburškog posebno se isticao brinjski knez Krsto I. Frankopan, koji se kao kondotier Ferdinandova djeda, njemačkog cara Maksimilijana, proslavio ratujući protiv Venecije u Istri i Furlaniji. Još za života Ludovika II. Jagielovića, Krsto Frankopan, na saboru u Križevcima 23. siječnja 1526., nagovara hrvatsko plemstvo da za kralja izabere nadvojvodu Ferdinanda. U bijegu, nakon katastrofalnog poraza kod Mohača (u kojem gine i senjski kapetan Grgur Orlovčić), 29. kolovoza 1526. utapa se kralj Ludovik II., a u kraljevstvu počinje borba za krunu između pristalica nadvojvode Ferdinanda Habsburškog i transilvanskog vojvode Ivana Zapolje. Na nagovor zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödyja, Krsto I. napušta habsburšku stranku i pridružuje se Zapolji, koji ga u jesen 1526. imenuje banom i vraća mu Senj i druge posjede koje je Frankopanima oteo Korvin183. Naravno, taj povrat toliko žuđene frankopanske djedovine ostao je samo na papiru, jer Senj čvrsto u rukama drži Ferdinandov kapetan Petar Kružić184, a knez Krsto I. gine već sljedeće godine (1527.) pri opsadi Varaždina.
Još dok je dijelio kapetansku čast s Grgurom Orlovčićem, Klis su u veljači 1524. ponovno opsjeli Turci. Kružić i Orlovčić u Senju okupljaju 1.500 pješaka i 60 konjanika, otplovljavaju za Klis i 10. travnja hametice poražavaju Turke. Po povratku u Senj, pobjedonosni kapetani u kaštelu 16. svibnja 1524. sklapaju ugovor o međusobnom nasljeđivanju185. Niti godinu kasnije, u proljeće 1525. Senju prijeti kombinirani kopneno-pomorski turski napad. U kritičnoj situaciji, kad i mletački providur Krka odbija pomoć, Kružić dovodi s Klisa pojačanje od 800 ljudi otklanjajući opasnost186.

Dvostruki izbor za kralja - nadvojvode Ferdinanda I. Habsburškog u Cetingradu i vojvode Ivana Zapolje u Dubravi kod Čazme - baca 1527. Hrvatsku, usprkos stalnoj turskoj opasnosti, u građanski rat. Unatoč obećanjima, Ferdinand nema dovoljno ni ljudstva, ni novca, ni ratnih zaliha da pored operacija na slavonsko-ugarskom bojištu protiv Zapoljine stranke opskrbljuje Senj. Tako je briga o opskrbi i obrani grada opet prepuštena senjskom kapetanu - Petru Kružiću. Stanje u Senju očajno je - gradski su bedemi uslijed čestih turskih napada napola srušeni, trgovina od koje je grad živio uništena, a građani k tomu ogorčeni na Kružića koji, da bi namirio vojne potrebe, utjeruje izvanredne namete. Da koliko-toliko nadoknadi golemi dug od 10.760 ugarskih ft. prema Kružiću, koji je o svom trošku ratnim materijalom opskrbljivao oba povjerena mu grada, kralj Ferdinand I. mu 12. prosinca 1527. daje u zalog lupoglavski posjed u Istri187. Kralj mu uz to obećaje opskrbu i pomoć u ljudstvu, no kada niti ovajput od obećanog nije bilo ništa, početkom 1529. Kružić se zahvaljuje na časti senjskog kapetana188. Od tada do smrti, u pokušaju da razbije opsadu Klisa 1537., Kružić, uz kratke predahe u Lupoglavu kamo je sklonio obitelj, neprekidno putuje između Senja i Klisa. Kružić je, organizirajući obranu, prikupljajući novac, opremu i pojačanja i dovodeći ih iz Senja u gotovo stalno opsjednutu utvrdu, duša održanja Klisa. Koliko je to točno, vidi se iz činjenice da do tada nepokolebljivi branitelji, na dan Kružićeve pogibije (12. ožujka 1537.), videći njegovu odsječenu glavu, predaju Klis Turcima. Većina uskoka iz kliške posade kojoj Turci, poštujući dogovoreni salvum conductum189, dopuštaju časno napustiti tvrđavu, prelazi u Senj odakle će nastaviti svoju borbu190.

Padom Klisa, nestaju i posljednji ostaci kraljevine Hrvatske južno od Velebita, a granica se pomiče u sredinu Gackog polja, čineći Otočac s nekoliko manjih okolnih utvrda i Senj posljednjim zaprekama turskom prodoru do mora. Erasmo Sauer, Kružićev nasljednik u časti senjskog kapetana, ne samo što nije popravio naslijeđeno stanje, nego je zanemarivao svoje dužnosti izbivajući često iz Senja, zbog čega su protiv njega stizale tužbe kralju. U gradu je, zbog mletačke pomorske blokade, vladala kronična nestašica hrane, a fortifikacije su slabo održavane. K tomu je brojna neplaćena posada, na rubu pobune, prijetila da će jednostavno napustiti Senj, ako ne primi plaće i opskrbu. Građani pak, izloženi bezakonju i nasilju vojnika, i sami su prijetili da će se iseliti191. U tako kaotičnoj situaciji, kralj Ferdinand I. 1538/39. senjskim kapetanom imenuje Ivana Lenkovića, dotadašnjeg dozapovjednika Bihaćke kapetanije192. Iskusni Lenković193, dobro poznavajući probleme s kojima su se susretali njegovi predšasnici, ne shvaća tako olako imenovanje. On je spreman prihvatiti službu, ali pod svojim uvjetima, koje u pismu iz Ljubljane 18. rujna 1538. postavlja kralju - popravak utvrda, dovoljan broj ljudstva u posadama, redovite mjesečne ili kvartalne plaće za vojsku i opskrba hranom, oružjem i streljivom194. Naravno, kralj sve obećava, ali kako se vidi iz pisma senjskih građana 18. studenog 1539. vladaru, malo toga je ispunjeno. Za razliku od Sauera, Lenkovića su Senjani veoma cijenili, jer je u međuvremenu, primivši neku pomoć iz Bihaća, uspio otkloniti opasnost napada turskog admirala (kapudan-baše Khair-ed-Dina) ‘Barbarosse’195. No, energični Lenković, uvevši red među posadom, usprkos skromnim sredstvima kojima je raspolagao, uskoro započinje s građevinskim radovima poboljšavajući obranu. Najprije 1540. naređuje popravak kula i bedema, te rušenje (po kraljevom odobrenju) svih objekata izvan gradskih zidina, koji bi mogli poslužiti kao zaklon napadačima. Kako su pritom srušeni franjevački samostan s crkvom Sv. Petra, koji su krajem 13. st. kao zadužbinu podigli knezovi Krčki196, i crkva sv. Jurja na Trbušnjaku, to je izazvalo Frankopane da u rujnu 1540. Lenkovića tuže kralju, optužujući ga da namjerava srušiti i trsatsko svetište197. Lenković usprkos tomu, oslanjajući se na kraljevu zaštitu, nastavlja radove dovodeći u red gradsku obranu. Znajući da od kralja neće dobiti niti dovoljno novca ni vojnog provijanta, sam organizira pohode duboko u turski teritorij, čak do Vrane i Ostrovice u Dalmaciji, dovlačeći u Senj golem plijen i tako pokrivajući gradske potrebe. Pri takvim provalama dobro su mu došli uskoci koji su, naselivši se u Senj, služili uz garnizon kaštela kao pomoćne plaćene postrojbe (stipendiati). Poslije 1540., kada Venecija sklapa mir s Turcima, pohodi uskoka, kojima se pridružuju venturini198, usmjeruju se i prema mletačkim posjedima i brodovlju, na što Serenissima pokušava odgovoriti pomorskom blokadom i krvavim obračunom s uhvaćenim uskocima199, a uskoci im odgovaraju istom mjerom. To vrzino kolo krvavih obračuna imat će, uz manje prekide, tijekom godina uzlaznu putanju, da bi kulminiralo u idućem stoljeću tijekom ‘Uskočkog rata’.

Uz Lenkovića, kralj Ferdinand 1548. senjskim kapetanom imenuje mladog Herbarta VIII. Auersperga, koji je s Lenkovićem bio u srodstvu200. Dok Herbart VIII. preuzima vodstvo uskočkih pohoda, kojima se opskrbljuje grad, Lenković se u idućim godinama više posvećuje uređenju utvrda svoje kapetanije. Dvije godine kasnije, 1550., izvještava o stanju najvažnijih utvrda Senjske i Bihaćke kapetanije i potrebnim mjerama za poboljšanje njihove obrane201. Iz izvješća je vidljivo da su na senjskom kaštelu izvršeni obimni građevinski radovi u kojima je ojačana njegova najslabija strana okrenuta prema gradu. Pri tome je uklonjena stara srednjovjekovna okrugla kula, a na njenom mjestu izgrađena nova, jača, ‘trokutnog’ oblika.
Senj je u obrambenom smislu imao još jednu izrazito slabu točku - brdo Trbušnjak. U srednjem vijeku ono nije predstavljalo opasnost, ali je razvojem vatrenog oružja postalo iznimno osjetljivom točkom s koje je neprijatelju, ako ga zauzme, bilo moguće topničkom paljbom dovesti obranu grada u bezizlazan položaj. Uočivši ovu obrambenu manu, Lenković (koji je od 1553. unaprijeđen u zapovjednika Hrvatske krajine, ali je na vlastiti zahtjev ostavljen u Senju202), odlučuje na Trbušnjaku sagraditi snažnu dvokatnu utvrdu kvadratične osnove. Pri gradnji je iskrišten ostatak materijala (spolij) razrušenih spomenutih crkava i samostana izvan gradskih zidina. Utvrda, nazvana Nehaj, dovršena je 1558. Od tada, u njoj smještena posada je danonoćno stražila, nadzirući sve prilaze gradu. Njeno glavno naoružanje činilo je jedanaest teških topova smještenih na drugom katu203. Lenković tih godina rijetko boravi u Senju, jer je 1556. imenovan i zapovjednikom Slavonske krajine, pa je tako obrana Hrvatske bila zapravo u njegovim rukama. Iste godine Turci prvi put pokušavaju zauzeti Siget koji brani Nikola IV. Zrinski. General Ivan Lenković, shvaćajući važnost te utvrde, na južnom krilu bojišta organizira i vodi diverzijski pohod, zbog kojega Turci moraju odvojiti veliki dio snaga, pa opsada Sigeta propada. Za vojne zasluge Lenkoviću je 1. srpnja 1559. dodijeljen čin Oberst der Grenze, čime postaje neovisan o zapovjedništvu ‘unutarnjih’ austrijskih pokrajina204. Brojne obveze i težak život na ratištima neminovno su na starom ratniku ostavili duboke posljedice. Iscrpljen bolešću zbog koje se jedva kretao, Lenković 1567. demisionira i povlači se na svoja imanja u Kranjskoj. Umro je samo dvije godine kasnije, u Otočcu ob Krki, 22. lipnja 1569.205
U međuvremenu, pohodi senjskih uskoka protiv Turaka (ali i Mlečana) pod vodstvom Lenkovićeva sudruga u kapetanskoj časti Herbarta VIII. Auersperga nastavili su se. Dapače, ratobornom Auerspergu kapetanska je služba, osim kada sudjeluje u tim pohodima, dosadna i nezanimljiva. Iz pohoda Auersperg u Senj dovlači velik plijen i zarobljenike, koje kasnije zamjenjuje uz bogatu otkupninu, pokrivajući tako nedostatak novca za vojne plaće i opskrbu grada. Austrijski dvor, čija je blagajna prazna, a svjestan je da su uskoci jedina sigurna obrana Senja, na to ‘zatvara oči’, tek ponekad poduzimajući istrage zbog počinjenih pljački. I sam Lenković pritvara neke osumnjičenike, no Herbart VIII. i Georg von Sigersdorff, njegov sudrug u kapetanskoj časti, oslobađaju ih. Zbog toga Dvor, na zahtjev Mlečana koji traže uhićenje Herbarta VIII., šalje istražno povjerenstvo koje 1565. Auersperga razrješuje dužnosti206. No, ni Auerspergovi nasljednici u kapetanskoj službi, iako većinom stranci, ne mijenjaju ponašanje prema uskocima, očito smatrajući njihove napade na Turke i dvolične Mlečane ispravnim. Čak je i Tirolac Hans Fernberger, senjski kapetan od 1574. do 1576., koji je kao riječki kapetan 1565. vodio istražno povjerenstvo, na zahtjev providura Almora Tiepola opozvan zbog istog razloga207. Serenissima je pak, svjesna da sama manje-više neuspješnim pomorskim blokadama i drakonskim odmazdama neće zaustaviti uskoke, nastojala ‘uskočko pitanje’ riješiti i na drugi način. Preko svog veleposlanika na austrijskom dvoru nastojala je da kralj/car donese odluku o raseljavanju uskoka iz Senja, čime bi oni izgubili najvažnije uporište. Naravno da ni Habsburgovci nisu bili slijepi, znajući koliko im Senjani vrijede u suzbijanju turskih napada i mletačkih pretenzija, ali izloženi izravnim pritiscima Venecije i, što je još važnije, preko papinske kurije, povremeno zaista naređuju iseljavane uskoka. Prva takva iseljavanja, po nalogu dvora, vrši Fernbergerov nasljednik Gaspar Raab (senjski kapetan od 1576. do 1585.), istovremeno dopuštajući Mlečanima sječu senjskih šuma kao kompenzaciju za novac kojim su financirali preseljenje uskoka. No Raab, koji je i sam imao udjela u uskočkim pothvatima, upada u nepriliku. Naime, kada je zbog tobožnjeg otkazivanja poslušnosti pred vojni sud u tvrđavi Nehaj izveo uskočke vojvode braću Daničić, izbilo je na vidjelo i njegovo sudjelovanje u napadima (i podjeli plijena), zbog čega su ga Daničići ucjenjivali. Daničići su oslobođeni optužbi, no Gaspar Raab je, zbog zloporabe položaja, nečasno razriješen dužnosti208. Njegov nasljednik, malteški vitez Furio Molza, uvodi red i vojnu disciplinu u Senju, pribjegavajući oštrim mjerama, pa čak i vješanjima uskoka za dokazana nedjela. Kako su Turci opet zaprijetili senjskom zaleđu, Molza sam vodi hrabre protuakcije u Lici209. Premda su u to vrijeme uskočki napadi na Mlečane tek sporadični, Serenissima nastavlja s pomorskom blokadom Senja, ali i drugih luka u koje se uskoci sklanjaju, što se nastavilo i za Molzina nasljednika, Jurja Lenkovića (sina generala Ivana Lenkovića). Udarac za udarcem pogađa početkom devedesetih godina 16. st. ostatke ostataka Hrvatske. Pad Bihaća u turske ruke 1592. izaziva kolaps cijele protuturske obrambene crte, koja se naglo pomiče do pred Karlovac i na Kupu. Senju, blokiranom od Mlečana s mora, sada prijeti i neposredna turska opasnost s kopna210. U takvoj kritičnoj situaciji senjski kapetani, ne čekajući turski napad, na čelu senjskih postrojba vode napade na Turke u Lici, pri čemu 1594., u sukobu s mletačkom konjicom koja je Turcima priskočila u pomoć, gine kapetan Ivan (Hans) Krstitelj Barbo Kožljački211. Jedva godinu kasnije, 1595. i Barbova nasljednika Petra Gusića zadesila je ista sudbina.

Nakon katastrofalnog turskog poraza kod Siska 1593., sazrijeva ideja o pokušaju oslobađanja Klisa, koju podupiru car Rudolf II. i papa Klement VIII. Usprkos protivljenju Mlečana, splitski patricij Ivan Alberti, uz pomoć uskoka, u noći 6./7. travnja 1596. u carevo ime na prepad zauzima Klis212. Kako Turci smjesta šalju golemu vojsku koja opsjeda tvrđavu, Juraj Lenković (od 1593. general hrvatske krajine) u Senju skuplja vojsku za razbijanje opsade. Na brzu ruku skupljena vojska od nešto više od 1.000 ljudi, kojoj se pridružio i senjski biskup Antun de Dominis, prodire do Klisa, ali u bitci s premoćnim Turcima doživljava potpuni poraz. Lenković se spasio, no među poginulima su biskup de Dominis i Ivan Alberti, a Klis ponovno pada Turcima u ruke213. Tijekom cijele kliške operacije, Mlečani dojavljuju Turcima svoje spoznaje i nastoje svim silama Lenkoviću otežati pokrete, a poslije njegova poraza i pada Klisa, otežavaju mu povlačenje te progone svoje građane koji su se pridružili Albertiju214. Pad Klisa i mletački progoni razlogom su dolaska novog vala uskoka u Senj i Hrvatsko primorje. Ako su do tada i postojale neke brane uskočkom bijesu prema Veneciji, mletačka izdaja pod Klisom do kraja ih je srušila. Od tada niti jedan mletački brod, niti jedno mjesto na Jadranu pod vlašću Serenissime, niti jedan njen građanin nije više siguran od uskočke osvete. Uzalud mletački providuri uzvraćaju jednako krvavo, šaljući odrubljene glave i desetke uhvaćenih uskoka u Veneciju na galge - za uskoke vrijedi samo jedno pravilo: oko za oko, zub za zub. U svojim pomorskim reidovima uskoci se ne libe napasti ni luke većih gradova ili mletačke ratne brodove. Tako u noći pred Cvjetnicu, 29./30. ožujka 1597., odred od 500 uskoka iz Senja i okolice (Vinodola) napada brodove usidrene u pretpostavljeno sigurnoj rovinjskoj luci, koje k tome štiti i jedan ratni brod. Ugrabivši golem plijen i povevši sa sobom zarobljene mletačke časnike s ratnog broda, uskoci nastavljaju napadati brodove oko Fažane i Premanture, zarobivši čak i rapskog biskupa. Tek na Uskrs (6. travnja) neometano iskrcavaju dio ljudstva i plijena u Novom Vinodolskom i potom se vraćaju u Senj215. Mletački providur mora, Giovanni Bembo, potom flotom blokira cijelo habsburško i hrvatsko primorje, no ne može zaustaviti uskoke koji se, koristeći olujno more, brzoplovkama provlače pored tromih galija.

Austrijski dvor zauzet ratom s Turcima ne može se u tom trenutku upustiti u otvoreni rat s Venecijom, a Mlečani svojom blokadom uništavaju svu trgovinu koja ide preko Trsta i onih nekoliko preostalih primorskih luka. Uza sve to i papa Klement VIII., kao posrednik, vrši pritisak da se dogovorom riješi uskočko pitanje. Stoga car Rudolf II. i nadvojvoda Ferdinand u Senj šalju istražno povjerenstvo koje početkom svibnja 1597. smrću kažnjava desetak uskoka. Mlečanima je vraćen tek mali dio otetog plijena, dok su ostalo uskoci po primorskim mjestima prodali ispod cijene216. Usprkos mjerama dvora, rat uskoka sa Serenissimom nastavlja se. Kad se uskoci nakratko i primire, napadajući samo turske brodove i naselja na turskom teritoriju (u Dalmaciji), mletačka mornarica ih presreće i goni, na što im uskoci odgovaraju novim napadima…, i tako se krug opet zatvara. Na scenu tada stupaju dvije osobe koje će svojim kratkotrajnim djelovanjem u Senju neslavno ući u povijest: biskup Markantun de Dominis i barun Giuseppe Rabatta.

Markantun de Dominis, poslije pogibije svoga strica senjskog biskupa Antuna de Dominisa, 1596. napušta Isusovački red, kako bi bio kandidatom za upražnjenu biskupsku stolicu. Pritom de Dominis uživa veliku potporu Mlečana, pa ga na njihov zagovor papa Klement VIII. godine 1598. imenuje administratorom senjske biskupije. Naivno vjerujući (!?) da će raditi u interesu povjerenog mu puka, papa de Dominisa i zadarskog nadbiskupa Minucia Minucija217 zadužuje da zajedno sa senjskim kapetanom barunom Friedrichom Herbersteinom mirnim načinom izgladi mletačko-uskočki sukob218. No, dok je papa želeći mir (jer su u tom sukobu stradavali i njegovi brodovi i trgovina) poklanjao povjerenje de Dominisu, izgleda da su na dvoru, znajući za njegove duboke veze s Venecijom, sa sumnjom primali njegovu misiju219. Svejedno, visoki prelat iza kojega je stajao sam papa morao je biti prihvaćen.

Istovremeno dok je de Dominis putovao u Graz i Beč, nadvojvoda Ferdinand za svog pregovarača imenuje kranjskog vicedoma (zamjenika zemaljskog glavara) baruna Giuseppea Rabattu koji u veljači odlazi u Veneciju220. Nadvojvoda je po svemu sudeći, pritisnut mletačkim napadima na svoje istarske posjede i blokadom Trsta i Rijeke, bio spreman na neke ustupke, možda i djelomično preseljenje uskoka ili bar venturina koji su, jer nisu bili na carskoj vojnoj plaći, djelovali često na svoju ruku ne obazirući se na zapovijedi senjskih kapetana. Ipak, za preseljenje je nedostajalo financijskih sredstava, pa se od Serenissime očekivalo da novcem podupre svoje želje221. Mlečani su pak bili spremni čak i otkupiti Senj od nadvojvode222, što on niti je smio niti mogao učiniti, jer grad nije bio njegov feud nego sastavni dio kraljevine Hrvatske. Pregovori su se otegli, a Rabatta se u kolovozu 1599. neobavljena posla vraća u Graz223. Kako će se poslije pokazati, Rabatta je u tom razdoblju postao velikim prijateljem Venecije (čitaj podmićen), koja je od njega mnogo očekivala.
U međuvremenu je umro senjski kapetan Herberstein, a na njegovo mjesto nadvojvoda Ferdinand 1599. imenuje Daniela Barba Kožljačkog224, proslavljenog u borbama s Turcima oko Petrinje. Taj izbor sigurno nije bio slučajan, jer je Barbo uživao ugled kod uskoka koji su se također borili kod Petrinje. Da li pod utjecajem Barba, vijesti o pregovorima o preseljenju ili pritisnuti blokadom, uskoci se nakratko smiruju, no to nije dovoljno novom mletačkom generalnom providuru mora Filippu Pasqualigu. Blokada Senja225 i Primorja nastavlja se, a Mlečani iskorištavaju svaku priliku da poharaju pogranične posjede u Istri, na kojima su također bili naseljeni uskoci. Pritom je naročito stradao Belaj, posjed Daniela Barba226. Pasqualigo 22. rujna 1600. iskrcava 300 mletačkih plaćenika Arbanasa s brodova i napada Ledenice. Podgrađe je osvojeno i spaljeno, no prokulab, knez Martin Posedarski uspijeva uz pomoć uskoka obraniti kaštel koji pripada senjskoj kapetaniji227. Sada više nitko nije mogao spriječiti uskoke da se osvete, pa se sukob ponovno rasplamsao. O tomu kapetan Barbo, braneći uskoke, 1. listopada izvještava nadvojvodu Ferdinanada228. Barbo je potom pozvan u Graz gdje iznosi svoje preporuke u svezi s reformom kapetanije i preseljenjem venturina i dijela uskoka koje je trebalo smjestiti u Otočcu. U sklopu tih preporuka, on predlaže popravak gradskih bedema i branič-kule kaštela, opskrbu grada provijantom i isplatu zaostalih plaća229. Nadvojvoda prihvaća kapetanove prijedloge pa je određeno da se iz Pazina dopremi provijant u vrijednosti od 10.000 forinti. K tomu je senjska posada pojačana sa 100 njemačkih vojnika230. Kako su ponovno učestale mletačke (i papinske) pritužbe protiv uskoka, nadvojvoda Ferdinand početkom prosinca 1600. Giuseppea Rabattu imenuje carskim povjerenikom sa zadatkom da u Senju istraži inkrimirane zločine i kazni krivce. Rabatta u siječnju 1601. dolazi u Rijeku gdje se sastaje s Markantunom de Dominisom koji je u rujnu 1600. u Veneciji posvećen za senjskog biskupa. Novoimenovani biskup pritom je obećao mletačkom državnom tajniku Labienu Valutelu, kako će na dvoru i kod hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankopana raditi na tomu da se Serenissimi ustupi Hrvatsko primorje231. Iz Rijeke Rabatta i de Dominis stupaju u vezu s providurom Pasqualigom i obavještavaju ga o svojim namjerama. Rabatta, koji je u Rijeci prikupio pravu malu vojsku od 1.500 vojaka, čiju jezgru čini 300 njemačkih mušketira, šalje postrojbe kopnom, dok on osobno s de Dominisom otplovljava prema Senju. Na moru pred gradom obojica se još jednom sastaju s Pasqualigom232, a potom 29. siječnja 1601. ulaze u Senj.
Ono što je uslijedilo svakako je najmračnija epizoda u dugoj senjskoj povijesti. Smjestivši se u kaštelu, Rabatta naređuje da se zatvore gradska vrata te da svi uskoci predaju oružje i izvrše prijavak. Uskočki vojvode pozvani su 2. veljače na sastanak u kaštel, na kojemu je trebalo razraditi plan i način uskočkog preseljenja. No, umjesto dogovora, knez Martin Posedarski i ledenički kaštelan, uskočki vojvoda Marko Margetić, po kratkom su postupku bez suđenja pogubljeni, dok je Juraj Maslarda te noći proboden na ulici233. Glave ubijenih istaknute su idućeg dana nad vratima kaštela. Sljedećih dana u Senju je zavladao pravi pogrom uskoka. Uskoci su hvatani i ubijani ili, ako su bili makar podrijetlom s mletačkog teritorija, izručivani na mletačke galije stacionirane pred Senjom. Rabatti su dostavljeni popisi ljudi koje traže Mlečani, a providur Pasqualigo šalje mu svog tajnika Vettora Barbara da mu bude pri ruci234. Biskup Markantun de Dominis izravno ne sudjeluje u zločinu, već držeći se po strani igra ulogu koordinatora između egzekutora Rabatte i nalogodavca Pasqualiga235. Oko 200 uskoka iz stalne senjske posade, skupa s obiteljima, Rabatta iseljava u Otočac, Brlog i Brinje236. U takvoj situaciji senjski kapetan Daniele Barbo nemoćan je. Na njegove prosvjede i upozorenja da svojim mjerama ugrožava sigurnost Senja, Rabatta se ne obazire, pa kapetan Barbo demisionira i odlazi na dvor u Graz, tražeći pravdu od nadvojvode Ferdinanda. Dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrat) ozbiljno shvaća upozorenja da će odlaskom uskoka Senj ostati bez dovoljne obrane, pa u travnju 1601. poziva Rabattu na odgovornost. Tomu je vjerojatno pridonijela i činjenica da je na carskom dvoru postojala jaka opozicija Rabattinu povjereništvu i njegovu načinu provedbe mjera za rješenje uskočkog pitanja237. Bijesni povjerenik na putu u Graz, na Celjskom polju, susreće kapetana Barba i s njim se sukobljava. Po Rabattinoj verziji, Barbo je tada bio prisiljen povući objede protiv njega. Nije baš posve jasno što se događalo na Celjskom polju, a ni kasnije u Grazu. Umjesto da kazni Giuseppea Rabattu, nadvojvoda Ferdinand potvrđuje ga za povjerenika, a kapetana Barba razrješuje dužnosti238.

Dok je Rabatta izbivao iz Senja, biskup de Dominis nije samo održavao vezu s providurom Pasqualigom, šaljući mu sva Rabattina pisma, nego je preuzeo ulogu povjerenikova zamjenika, izvršavajući Pasqualigove želje što se tiče uhićenih uskoka239. U kolovozu 1601. Giuseppe Rabatta vraća se u Senj kako bi dovršio uklanjanje uskoka. Ovaj put ne vodi sa sobom onako brojnu vojsku, a ni za njemačku posadu u senjskom kaštelu nema dosta novca. Ipak, Rabatta nastavlja provoditi teror, iako zbog toga čak i hrvatski ban Ivan Drašković traži za nj smrtnu kaznu. Nasuprot tomu Serenissima je prezadovoljna pa nagrađuje Rabattu teškim zlatnim lancem vrijednim oko 6.000 dukata240. I dok Rabatta ‘čisti’ Senj, de Dominis odlazi na dvor s misijom iz koje se obojica nadaju velikoj koristi i za sebe. Naime, prodajom (u ono vrijeme bujnih) senjskih šuma Mlečanima241, što se predlagalo kao izvor sredstava za uzdržavanje Senjske kapetanije, obojica su se nadala izvući znatnu korist za sebe. Krajem 1601. činilo se da sve teče po planu, no tada Rabatta čini pogrešan korak. Želeći ukloniti preostale uskoke iz Senja i neposredne okolice, Rabatta formira odred pod zapovjedništvom uskočkog vojvode Juriše, pa ga šalje na bojišnicu u jugozapadnu Mađarsku, ostavljajući tako Senj gotovo bez obrane u slučaju turskog napada. Uskoci zaista dolaze do Karlovca, gdje se susreću sa zapovjednikom karlovačke konjice Danijelom Frankolom, starim Rabattinim neprijateljem242. Upozoreni od Frankola da ih Rabatta na taj način samo želi ukloniti iz njihovih domova, uskoci se okreću i vraćaju u Senj. Bijesni Rabatta uhićuje vojvodu Jurišu zbog neposluha te ga zatvara u kaštel namjeravajući ga egzemplarno pogubiti. Za sve Senjane to je bila kap previše. Na samu Staru godinu 1601. tristotinjak građana i uskoka, uz pomoć topa, provaljuju u kaštel. Malobrojna njemačka posada brzo se predala, a odsječena Rabattina glava uskoro je visjela na istom mjestu gdje su nepunu godinu ranije visjele glave uskočkih vođa243. Saznavši za Rabattinu smrt, biskup Markantun de Dominis, bojeći se da ga ne zadesi slična sudbina, više se nikada nije vratio u Senj244.
Egzekucija Giuseppea Rabatte ipak je užasnula Senjane, ali ne zato što su to smatrali neopravdanim činom, već zbog činjenice da je ubijeni bio carski i nadvojvodski povjerenik, pa su se uplašili odmazde. Stoga u ožujku 1602. vojnici gradske posade, građani i preostali uskoci sastavljaju opširno pismo nadvojvodi Ferdinandu iznoseći podrobno sve Rabattine zločine245. No, Dvor, vjerojatno dotad već svjestan Rabattina i de Dominisova šurovanja s Mlečanima, reagira iznenađujuće blago. Doduše, novoimenovani senjski kapetan Daniel Frankol dobiva naredbu da progoni Rabattine ubojice, od kojih je 1602. jednoga dao pogubiti, ali to je sve246. Čak su i uskoci, koji su se na neko vrijeme bili primirili, na opetovane mletačke napadaje na uskočke brodove247, ponovno počeli borbu protiv Serenissime.
Nakon gotovo stoljeća i pol, u senjskom kaštelu nakratko gospodari opet jedan Frankopan, kada 1612. senjskim kapetanom postaje grof Nikola IX. ‘Tržački’. Premda dijelom uskoke raseljava u Selce i Crikvenicu (na svoja imanja!), Nikola IX. brani njihove pravice pred nadvojvodom i carem. Ne mogavši izboriti pravdu, odriče se 1614. časti, no skupa s uskocima i bratom Vukom II. Frankopanom Brinjskim ratuje protiv Mlečana u Istri248. Taj rat, zvan još ‘Uskočkim ratom’, završava 26. rujna 1617. mirom u Madridu, po čijim su odredbama uskoci konačno potpuno iseljeni iz Senja. U kaštelu otad boravi samo kraljevska njemačka vojska.

Tijekom 17. i 18. stoljeća kaštel doživljava više građevnih prepravaka, koje su dobro uočljive na slikama vojnih inženjera Giovannija Pieronija (iz 1636.) i Martina Stiera (iz 1660.), te J. W. Valvasora. Na svim tim crtežima kaštelom još uvijek dominira visoka branič-kula249. Istjerivanjem Turaka iz Like krajem 17. st., nestaje neposredne opasnosti za Senj, pa arhaični kaštel gubi prvotni smisao, pretvarajući se postupno u vojarnu i zapovjedno mjesto. Stoga vojne vlasti odlučuju da ga 1763. temeljito pregrade i obnove prilagođavajući ga novoj svrsi. Pritom je uklonjena složena dvostruka obrana ulaza, probijena su nova vrata (gdje su i današnja), branič-kula je snižena, a uz brojne dogradnje i pregradnje u unutrašnjosti, kaštel dobiva prozore na vanjskim zidovima i kulama250. Vojna krajina, kojoj pripada senjski kaštel, razvojačena je 1876., a potom ukinuta 1881., no kaštel ostaje sjedištem vojne uprave i vojarna.
Među brojnim senjskim zaslužnim biskupima ističe se Emerik (Mirko) Ožegović Barlabaševački, koji je za svoga biskupovanja (1833-1869) sagradio novi biskupski dvor i, što je značajnije, 1839. obnovio senjsku gimnaziju. Uz gimnaziju kao svoju zakladu 1857. osniva konvikt (po njemu nazvan kasnije ‘Ožegovićianum’) za školovanje siromašnih nadarenih učenika iz Hrvatskoga primorja i senjskog zaleđa. Za potrebe konvikta, sredstvima zaklade 1896. Ožegovićev nasljednik, biskup Maurović, od vojnih vlasti kupuje kaštel i temeljito ga renovira, po nacrtima arhitekta Waidamana, u klasicističkom stilu. To je ujedno bila i posljednja obnova kaštela. Preživjevši strahovita britanska bombardiranja 1944. u kojima je Senj pretrpio teška razaranja, kaštel je 1945. oduzet crkvenim vlastima i predan državi na upravljanje, iako mu se nije promijenila svrha. Danas je u tom neizmjerno vrijednom spomeniku hrvatske povijesti i kulture još uvijek đački dom, no on, na sramotu države, izgleda poput svratišta iz Zolinih romana i samo je pitanje dana kada će se početi urušavati. Slična sudbina prijetila je i tvrđavi Nehaj kada je prestala njena vojna uloga. Stari topovi skinuti su s Nehaja još 1856. i kao bitve uzidani u lučke gatove, a tvrđava poslije razvojačenja napuštena. Srećom, za razliku od kaštela, 1964. našlo se dovoljno novca i odlučnosti da se započne temeljito istraživanje i obnova cijele tvrđave. Tom prigodom otkriveni su i istraženi temelji (templarske) crkve Sv. Jurja iz
11./12. st. nad kojima je podignut Nehaj, a među otkrivenim spolijem ravnatelj gradskog muzeja pronašao je ulomke tzv. Senjske ploče. Obnova je dovršena 1975/76., a zatim se pristupilo vađenju i konzerviranju topova u senjskoj luci, od kojih je nekoliko potom vraćeno na njihova mjesta na Nehaju. Nehaj je danas otvoren za posjetitelje, a u njemu je uređena izložba posvećena uskocima i Senjskoj kapetaniji.

Nastavak

146 ‘Senjsku ploču’ pronašao je 1964., prigodom obnove Nehaja, prof. Ante Glavičić, direktor senjskog muzeja, među spolijem pred ulazom u tvrđavu. Pretpostavlja
se da je pripadala crkvi Sv. Jurja, srušenoj po Lenkovićevoj zapovijedi 1547., čiji su temelji također pronađeni i konzervirani prilikom obnove Nehaja.

147 T. Smičiklas (ured.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - sv. 2, str. 191.
148 A. Glavičić: Vodič po Senju i okolici, str. 21.
149 T. Smičiklas (ured.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - sv. 4, str. 277.
150 L. Dobronić: Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, str. 57-58.
151 T. Smičiklas (ured.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - sv. 3, str. 48.
152 T. Smičiklas (ured.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - sv. 4, str. 181-182.
153 N. Klaić: Vinodol od antičkih vremena do Knezova krčkih i Vinodolskog zakona. - Kao iznimak navode se Kotor i Belgrad. Po E. Laszowskom, Badanj je služio
kao utvrda obližnjeg Kotora, a grižanska utvrda svojim je položajem podjednako branila Belgrad i Grižane (R. Matejčić: Gradina Badanj kod Crikvenice), pa
ni nije bilo potrebe za zasebnim utvrđenjem. Iz spomenutog proizlazi da niti po N. Klaić navedene ‘iznimke’ to u stvari nisu.
154 T. Smičiklas (ured.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - sv. 5, str. 66-67.
155 T. Smičiklas (ured.): Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - sv. 5, str. 597-598.
156 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 116-117.
157 M. Viličić: Građevna povijest senjskog kaštela i grafička rekonstrukcija pojedinih faza izgradnje, str. 154.
158 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 132.
159 Šime Ljubić (ured.): Listine o odnošajih izmedju južnog slavenstva i Mletačke republike - 1, str. 424.
160 Šime Ljubić (ured.): Listine o odnošajih izmedju južnog slavenstva i Mletačke republike - 1, str. 432-434.
161 D. Gruber: Povijest Istre, str. 166.
162 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 141-142.
163 Zanimljivo je da su Bartol VIII. i Dujam III., usprkos svim prijetnjama Venecije, desetljećima izbjegavali položiti vazalnu prisegu Serenissimi. Dujam III. je i umro
1348. ne položivši je, dok je Bartol VIII. to učinio tek po bratovoj smrti 1349.
164 M. Viličić: Građevna povijest senjskog kaštela i grafička rekonstrukcija pojedinih faza izgradnje, str. 156.
165 U srpnju 1343. kraljica Elizabeta boravi u Senju, odakle u pratnji knezova plovi za Napulj, želeći mlađem sinu Andriji osigurati tamo obećano prijestolje.
166 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 173.
167 V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. 2/1, str. 264.
168 V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. 2/1, str. 288.
169 M. Ibler - P. Strčić: Danski, norveški i švedski kralj Erik VII. Pomeranski u Hrvatskoj i hrvatski potkralj (ban) Ivan VI. (Anž) Frankopan u Švedskoj, str. 307.
170 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 217.
171 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 235.
172 Šime Ljubić (ured.): Listine o odnošajih izmedju južnog slavenstva i Mletačke republike - 10, str. 411, 422.
173 Zanimljivo je spomenuti da su dva potomka brata pape Pavla II. (pravim imenom Pietro Barbo) Blancusa obnašala čast senjskih kapetana (Ivan Krstitelj,
1594. i njegov brat Daniele, 1599.-1601.)
174 Šime Ljubić (ured.): Listine o odnošajih izmedju južnog slavenstva i Mletačke republike - 10, str. 437-438.
175 V. Klaić: Krčki knezovi Frankapani, str. 268.
176 Borislav Grgin: Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina, Frankopana i Venecije (1465-1471), str. 66-68.
177 V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. 2/3, str. 189-190.
178 M. Viličić: Građevna povijest senjskog kaštela i grafička rekonstrukcija pojedinih faza izgradnje, str. 183.
179 V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. 3/1, str. 29-33.
180 E. Ljubović: Senjska kapetanija od 1470. do 1746. godine, str. 191.
181 V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. 3/1, str. 32.
182 A. Mijatović: Petar Kružić - kliški i senjski kapetan, str. 26.
183 S. Antoljak: Pregled hrvatske povijesti, str. 76-77.
184 Zanimljivo je spomenuti da je Petar Kružić, pod zapovjedništvom Krste I. Frankopana, u lipnju 1525. sudjelovao u junačkom proboju u kojem je opskrbljeno,
od Turaka, godinama opkoljeno Jajce. Dok je knez Krsto I., kao vrhovni zapovjednik pohoda, tri sata suzbijao turske napade, Kružić se zapovijedajući
opskrbnom kolonom probio u opsjednuti grad. (vidi - Lj.Thallozy: Povijest banovine, grada i varoši Jajca; str. 205-215)
185 M. Perojević: Petar Kružić kapetan i knez grada Klisa, str. 67-71.
186 A. Mijatović: Petar Kružić - kliški i senjski kapetan, str. 27.
187 M. Perojević: Petar Kružić kapetan i knez grada Klisa, str. 93-95.
188 A. Mijatović: Petar Kružić - kliški i senjski kapetan, str. 29.
189 Pravo ‘sigurnog prolaza’ - ratni običaj po kojem se neprijatelju, po dogovorenoj predaji, dopušta nesmetano napuštanje položaja i prolaz kroz vlastite redove,
često s osobnim naoružanjem i pod istaknutim insignijama. Za razliku od bezuvjetne predaje u zarobljeništvo, to se smatralo časnim prihvaćanjem poraza.
Također se primjenjivalo kod dolaska/prolaska neprijateljskih poslanstava, odličnika i sl.
190 V. Klaić: Povijest Hrvata - sv. 3/I, str. 117-118.
191 M. Kruhek: Utvrde Senjske kapetanije u XVI. stoljeću, str. 97.
192 A. M. Gruenfelder: Senj i njegovi kapetani, str. 146.
193 Lenkovići su hrvatska plemićka obitelj koja se u razdoblju nakon Krbavske bitke iselila iz Like u Kranjsku stekavši posjede između Krke i Kupe. Ivan Lenković
od mladosti stupa u vojnu službu, ističući se 1529. u obrani Beča. Godine 1537. imenovan je dozapovjednikom Bihaćke kapetanije, dok je kapetan bio Petar
Keglević Bužimski (1535-1539).
194 Emilij Laszowski (ured.): Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - II, str. 406-407.
195 Emilij Laszowski (ured.): Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - II, str. 451-453.
196 Frankopanske nadgrobne ploče i dio ukrasne plastike preneseni su i uzidani u novu crkvu Sv. Franje unutar gradskih zidina.
197 Emilij Laszowski (ured.): Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije - III, str. 11-13.
198 Venturini su prebjezi s mletačkog teritorija, koji nisu bili u kraljevskoj vojnoj službi.
199 E. Ljubović: Senjska kapetanija od 1470. do 1746. godine, str. 193.
200 A. M. Gruenfelder: Senj i njegovi kapetani, str. 148.
201 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - III, str. 399-406.
202 A. M. Gruenfelder: Senj i njegovi kapetani, str. 148.
203 A. Glavičić: Vodič po Senju i okolici, str. 21-23.
204 A. M. Gruenfelder: Senj i njegovi kapetani, str. 149.
205 Hrvatski leksikon - II, str. 14.
206 A. M. Gruenfelder: Senj i njegovi kapetani, str. 148, 153.
207 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 17-18.
208 A. M. Gruenfelder: Senj i njegovi kapetani, str. 154.
209 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 60.
210 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 70-71.
211 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 79.
212 K. Horvat (ured.):Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 94-110.
213 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 120, 124; Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 236-264.
214 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 103, 107-110, 130, 134, 140.
215 V. Klaić: Povijest Hrvata - 3/1, str. 432.
216 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 162-165.
217 Minuccio de Minucci (1551-1604) - tajnik papinskog nuncija u Njemačkoj, a potom pronotar i tajnik papa Inocenta IX. i Klementa VIII. Papa Klement VIII.
imenuje ga opatom samostana sv. Krševana i zadarskim nadbiskupom 1696. Autor je djela ‘Historia degli Uscocchi’ (izdanog tijekom 17. st. u više izdanja u
Veneciji) u kojem opisuje događaje do Rabattine nasilne smrti. Zbog mnogih očitih neobjektivnosti i izmišljanja na štetu uskoka (napr. vađenje srca i ispijanje
krvi mrtvoga Rabatte i to u senjskoj katedrali), to djelo može se smatrati više pamfletom, kojem je cilj opravdanje mletačkog nasilja, nego izvorom za povijest
uskoka.
218 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 172-173.
219 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 176.
220 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 178.
221 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 231, 234, 249.
222 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 226-227, 235.
223 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 251.
224 Daniele je bio rođeni brat senjskog kapetana Ivana Krstitelja Barba, koji je poginuo 1594. u sukobu s mletačkom konjicom u Lici.
225 Kako bi ojačali blokadu Senja, Mlečani su na otočićima Zecu (između Senja i otoka Krka) i Sv. Marku između Kraljevice i Šila na Krku, sagradili tvrđavice.
226 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 277.
227 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 273-274.
228 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 276.
229 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 280.
230 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 281.
231 V. Klaić: Povijest Hrvata - 3/1, str. 435.
232 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 338-339.
233 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 339-340.
234 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 348.
235 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 341-342, 351-352.
236 V. Klaić: Povijest Hrvata - 3/1, str. 436.
237 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 354.
238 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 351, 364.
239 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 365.
240 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str. 376-377.
241 Mlečani su neobično cijenili drvo kao strateški materijal koji im je bio potreban u velikim količinama jer se koristio kako za gradnju brodova tako i same
Venecije čiji temelji počivaju na bezbrojnim drvenim pilonima zabijenim u morsko dno.
242 Danijel Frankol proslavio se kod zauzeća Petrinje, 24. rujna 1595., i potom kao njen kapetan, junačkom obranom grada 10.-20. rujna 1596. Kao senjski
kapetan (1602.) dopustio je uskocima ponovni ulazak u grad. Serenissima ga je bezuspješno pokušala diskreditirati krivotvorenim pismom providuru
Pasqualigu, u kojem se tobože slaže s pogubljenjem nekih uskoka koje su zarobili Mlečani. Otkrio je i spriječio urotu nekih Senjana koji su namjeravali grad
predati Turcima.
243 V. Klaić: Povijest Hrvata - 3/1, str. 437-438.
244 Sklonio se najprije u Zadar k svom prijatelju nadbiskupu Minucciju Minucciju, uz čiju je pomoć 1602. imenovan splitskim nadbiskupom. Godine 1616. preko
Venecije bježi u Englesku i preobraćuje se na protestantizam. Šest godina kasnije, 1622. napušta engleski dvor, ponovno prihvaćajući katoličanstvo. Umro
je od bolesti u tamnici u Rimu 1624. Markantun de Dominis, nesumnjivo jedan od najbriljantnijih umova svoga vremena (teolog, pisac, fizičar…) u moralnom
smislu bio je prava bijeda, čak i po mjerilima svoga vremena.
245 Radoslav Lopašić (ured.): Spomenici Hrvatske krajine - I, str. 300-305.
246 Kako je Frankol upravo u to vrijeme otkrio i spriječio urotu nekih Senjana, koji su grad namjeravali predati Turcima, nije isključeno da je i ta jedina izvršena
smrtna kazna bila ustvari zbog izdaje, a ne Rabattino smaknuće.
247 K. Horvat (ured.): Monumenta historiam uscocchorum illustrantia - 1, str.16-19.
248 Hrvatski biografski leksikon - IV, str. 419-420.
249 Gj. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, str. 167-168.
250 M. Viličić: Građevna povijest senjskog kaštela i grafička rekonstrukcija pojedinih faza izgradnje, str. 164-165.