Akademik JOSIP BRATULIĆ:

4. Rujan 2020. - 18:49

SPALJIVANJE NARODNIH DOMOVA U ISTRI – FAŠIZAM PRIJE FAŠIZMA

U širenju narodne svijesti, prosvjetiteljstva i poduzetništva, osim srednjeg i visokoga školstva, veliku su ulogu imali tada utemeljeni Narodni domovi. Uz ime NARODNI oni su bili nazivani i slavenski, slovjenski, slovenski, u Puli hrvatski. Pristup je bio otvoren svima, bez obzira na nacionalnost. Za razliku od klubova za vojsku i bogato građanstvo, Narodni domovi bili su okupljalište svih građana i radnika koji su iz cijele Monarhije, tražeći posao došli u gradove, Trst i Pulu, kojima je bila potrebna radna snaga – od priučenih stolara, zidara, kovača do onih koji su u tim obrtima stekli kvalifikacije potrebne za sve poslove koji se odvijaju u gradovima koji se razvijaju u svim smjerovima i za sve potrebe u koje je stizao proletarijat tražeći posao, ali i inženjeri, profesori, intelektualci, ekonomisti, poduzetnici. Tako je bilo do početka Prvoga svjetskog rata. Rat je osiromašio sela i gradove, dio sposobnoga muškog stanovništva bio je na bojištima koja su se proširila na granicama Carstva, na istoku i na zapadu. Obrada zemlje na selu ostala je briga žena i djece. Nekoliko uzastopnih loših godina uzrokovalo je neimaštinu i glad.

A sve je s početkom stoljeća počelo poletno – Narodni domovi trebali su dati nov zamah radnicima, seljacima, trgovcima, poduzetnicima. U njima su se sastajali ljudi svih profesija i nacionanosti da se upoznaju, da razmijene iskustva, da dogovore poslove, da uz društvene igre uljepšaju teške prilike koje je život svakodnevno donosio. U Narodnim domovina svoje su mjesto našla i druga društva, od kojih su POSUJILNICE imale posebnu društvenu i ekonomsku ulogu jer su eliminirale nepoštene i opasne “gulikože”, tj. bogatije građane, pretežno Talijane i talijanaše koji su posuđivali novac uz visoke kamate, te su mnogi GOSPODARI, tako su zvali bogatije seljake, propali, izgubili zemlju jer nisu na vrijeme mogli vraćati posuđeni novac i kamate koje su u par godina prerasle glavnicu. Sudovi su sporove presuđivali u korist kamatara, a u tome su ih pomagali i odvjetnici, koji su varali svoje nepismene klijente. Da se to izbjegne, u Narodnim domovina bile su organizirane posujilnice, štedne udruge, koje su svojim članovima pomagale u novčanim poslovima, bez zarade, a seljaci su u pogodnim ratama vraćali posuđeni novac. Prva Istarska štedionica i posujilnica osnovana je u Kopru 1884. Prva na hrvatskome prostoru u Puli 1891., njezina podružnica u Pazinu, 1895. Obično su štedne knjižice bile pohranjene, osim u Narodnim domovima, u župnim uredima. U Roču sam vidio veliku količinu tih knjižica, koje su ostale kad više takvih zajmova nije bilo, kad su posujilnice ukinute, a novac je bio pohranjen izvan Italije, u Austriji i Kraljevini SHS izgubio vrijednost. Već potkraj 1920. zatvoreno je 25 hrvatskih seljačkih posujilnica.

Narodni domovi su u Istri osnovani su početkom 20. stoljeća kao kulturne, prosvjetne u zabavne ustanove. Ubrzo su postali središta društvenog i političkog života istarskih Hrvata, Slovenaca i drugih naroda iz Monarhije. Narodni u to vrijeme znači NACIONALNI, jer je nacionalna sloboda i ravnopravnost temelj za napredak i izgradnju pravednih odnosa, jednako na selu kao i u gradovima. Tako su podignuti narodni domovi u Vrbniku, 1901., Voloskom i Trstu, 1904., Puli, Pazinu i Roču, 1906., Podgradu, Kastvu, Mihotićima, Velom Lošinju i Buzetu, 1907., Cresu, 1908. Izgradnju Narodnih domova organizirala je i pomagala Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru, koja je utemeljena za promicanje, poticanje i razvitak hrvatskoga i slovenskoga školstva u Istri “na narodno-katoličkom temelju”, a utemeljena je 1893. godine – odnosno tada je Carsko i kraljevsko namjesništvo odobrilo pravila Družbe. Sjedište je bilo u Puli, a prvi predsjednik Dinko Trinajstić.

Iako su Školski propisi iz 1869. jasno određivali da se nastava u većinskim hrvatskim i slovenskim mjestima održava na jeziku kojim djeca govore, Pokrajinsko školsko vijeće za Istru samovoljno je donijelo i provodilo odluku da nastava u svim školama u Istri bude na talijanskom jeziku. Da bi se povećao broj osnovnih škola, po uzoru na Češku i Sloveniju – po manjim istarskim mjestima trebalo je otvarati privatne škole za hrvatsku djecu, ali prije toga naći one koje će pomoći novcem i organiziranjem članstva, plaćanjem učiteljskoga kadra, učiteljica i učitelja, jer te škole nisu bile državne. Pomogli su mnogi rodoljubi, DOMORODCI, i posebice članovi Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru. Biskup J. J. Strossmayer odmah je poslao svoj prilog – 1.000 forinti. Pridružili su se i članovi Kluba Ćirilo-Metodskih zidara u Zagrebu, na svojim su priredbama skupljali novac za otvaranje hrvatskih škola po Istri. Utržak od knjiga, posebice od kalendara, također je išao u tu svrhu. Do 1903. osnovano je 47 podružnih škola, 1910. bilo je otvoreno 38 škola u kojima je bilo 3.200 učenika. U nekim su mjestima bile paralelne škole, npr. U Humu – velika talijanska škola koju je državnim i pokrajinskim novcem izgradila Lega nazionale izvan grada, a u gradu u skromnoj prizemnici hrvatska Družbina škola. Često su djecu koja su dolazila iz okolnih sela zlostavjali, vukli za kosu, ili pljuskali, ali oni su i dalje dolazili u skromnu školu. Tako je bilo do rata.

Pomagale su i druge ustanove: Matica hrvatska izdavala je kalendar STROSSMAYER, a onaj za 1912. bio je jednim dijelom, po svome sadržaju, posvećen Istri njezinim književnicima: uz Vladimira Nazora tu su Viktor Car Emin i Milan Marjanović. Na popisu članova Matice hrvatske su i članovi iz Istre: iz Kastva uz povjerenika J. Jakca osamdeset članova; iz Pazina – uz povjerenka Frana Novljana još šezdesetak članova; u Poreču uz povjerenika I. Zuccona dvadeset članova; u Puli, uz povjerenika I. Antončića, tridesetak članova. Svi su oni dobivali knjige Matice hrvatske. U popisu društava, u odjelku PUČKA PROSVJETA I UDRUGARSTVO, opisana je povijest i prikazan rad Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, na 5 stranica, s zemljopisnom slikom Istre i prikazom Družbinih škola. Tada je Družba svoje škole imala i u slovenskome dijelu Istre.

Kad je buknuo rat, Družba se morala brinuti za gladne, izbjeglice, obitelji koje su ostale bez hranitelja. Nakon završetka rata, i okupacije Istre, sve su hrvatske škole zatvorene, učitelji su morali otići iz Istre. Oni koji su ostali, čekajući da se stanje promijeni, razočarani su dočekali dolazak fašista na vlast, te su i oni morali otići iz Istre kao i drugih preko 100.000 Istrana prognanika u Hrvatsku i u Amerike, posebice u Čile. Sve je počelo i prije nego je 1922. fašizam došao na vlast i počeo provoditi politiku nacionalnog i etničkog čišćenja, prisilom, zakonskim odredbama, progonima, spaljivanjem hrvatskih škola, i posebice Narodnih domova. U tom su se nečasnom poslu istaknuli i neki talijanski književnici, poimeno Sem Benelli (1877. – 1949.), dramatičar i esejist. Došao je 1918. u Pulu kao pomoćnik talijanske vojske ("capo ufficio politico"). Već sredinom prosinca 1918. pisao je admiralu Umberu Cagniju, načelniku političke uprave u Puli, te ga upozorio kakvu veliku opasnost za istarsko talijanstvo znače i prijete mu Narodni domovi i čitaonice u njima: "To su maleni seoski Narodni domovi. Nazivaju se čitaonicama ili čitateljskim društvima. Njihovi su članovi mladići, više ili manje zaneseni, koji su možda u vrijeme jugoslavenske vlasti dobili oružje i streljivo. Sljedeće općine imaju svoje čitaonice: Premantura, Medulin, Pomer, Ližnjan, Marčana, Krnica, Štinjan, Barban. Bilo bi uputno da se ova politička društva raspuste. I novine HRVATSKI LIST koje Hrvati mnogo čitaju po selima, održavaju na životu jugoslavensko vrenje i uvjerenje da je talijanska okupacija samo privremena."

Slijedio je brzi odgovor: "Zatvoriti ih!" Ne samo da su ih zatvorili: Spalili su ih!

Spaljivane Narodnog doma u Trstu, a zatim u Puli 1920. bio je početak uništavanja svega europskoga, slavenskoga, slovenskoga i hrvatskoga na području kamo je nakon završetka Prvoga svjetskog rata stigla talijanska vojska da bi okupirala krajeve koji su joj bili obećani tajnim Londonskim ugovorom ako napusti dotadašnje saveznike, Njemačku i Austro-Ugarsku Monarhiju i priključi se Antanti. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, jasno je bilo da je politički projekst Dvojne Monarhije, Austrije i Ugarske, bilo pogrešno rješenje. Narodi u velikom i mnogonacionalnom Habsburškom carstvu teško su podnosili sve nepravde i neravnopravnosti koje su bile ugrađene u Dvojnu Monarhiju, prestarjelo i ocvalo carstvo. Slavenski narodi, Hrvati, Srbi, Slovenci, Česi, Slovaci, bili su u središtima uprave bez prava za koja su se od revolucionarne 1848. do raspada carstva borili, ali nisu izborili. Nacionalni pokreti, “preporodi”, gušeni su cenzurama, zatvorima voditelja, neprirodnom podjelom društva na bogate i politički zaštićene i siromašni proletarijat i seljaštvo, koje nije vidjelo nikakvu budućnost. Hrvatska je tada bila podijelena na dva dijela: Hrvatska i Slavonija u Ugarskom su djelu Monarhije, Dalmacija, i posebno Istra, u Austrijskom. Ujedinjenje hrvatskoga naroda književnim jezikom i slovopisom, unatoč administrativnim granicama, objedinilo je nacionalni korpus jer je pisana i govorena riječ bila uspostavljena osnovnim, srednjim i visokim školstvom, novinama i knjigama. U tome su pomogli narodni domovi, i čitaonice u njima, koji od početka stoljeća do propasti Monarhije postaju snažne poluge za postizanje političkoga, društvenoga i kulturnoga jedinstva.

Pula, 4. rujna 2020.