Nova Istra

173 Ivan BOŠKOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI vjeda Brunda koji je imao znatnu popularnost i postao školskom lektirom, što mu je zacijelo priskrbilo i kanonski ugled, Živana i Utva su gotovo zaboravljene, dok je Ahasver rijetko spominjan, čak i među književnim znalcima. Bez obzira na književ­ nu sudbinu, sva četiri eposa Pavličiću su gotovo podjednako znakovita i poticajna jer odreda svjedoče o„karakteru Nazorova djela“ te kontinuitetu njegova unutarnjeg razvoja i „temeljnim književnim pretpostavkama“. Odnosno, međusobna povezanost navedenih Nazorovih djela, neovisno o razlikama u njihovu nastanku, Pavličiću je potvrda Eliotova ideala o„tradiciji i individualnom talentu“, odnosno o ugradnji knji­ ževnih pretpostavki jednoga djela u novim književnim izvedbama. Konkretno, Na­ zor je stalno radio na svojim eposima, ne samo u smislu redigiranja za nova izdanja već i u smislu dopisivanja novih pjevanja i izmjeni njihova rasporeda. Usto, Nazor se na svoje epose pozivao i u drugim tekstovima, a kao zalog njihove stalne nazočnosti u njegovoj književnoj refleksiji svakako su i navodi u piščevim dnevnicima i razmi­ šljanjima. Posebno, dakako i činjenica da se eposu, Ahasveru , vratio dvadeset i pet godina nakon Utve (zlatokrile), što je Pavličiću znak kako je epski žanr smatrao „ne samo važnim nego i literarno živim“. Osim navedenoga, Pavličić važnom smatra još jednu osobinu Nazorovih eposa, a to je njegov spisateljski i ljudski svjetonazor, u epovima izražen eksplicitnije nego u drugim tekstovima. Riječ je o pitanjima „odnosa čovjeka i kozmosa, uz pretpostav­ ku da o tumačenju tog odnosa ovisi pojedinačna sreća ili nesreća, ali i sudbina čovje­ čanstva kao cjeline“ (str. 9), pri čemu su pojedinačna djela samo načini tematiziranja ključnog motiva na različit način. Apostrofirajući kako taj ontološki/svjetonazorski odnos Nazor realizira u pojedinom od navedenih eposa, Pavličić objašnjava da je taj pogled na svijet u Nazorovu djelu postavljen još u ranoj mladosti te da je bio „za­ snovan više na slutnji i na nekom općem doživljaju univerzuma, nego što bi bio plod racionalne spoznaje“ (str. 10). U prilog zanimanju za temu Pavličić ističe da je Nazor od svih naših autora stvo­ rio najviše djela u epskome žanru. Osim što mu je namijenio „osobito mjesto u pa­ norami literarnih mogućnosti“, razlog je tomu i uvjerenje da mu je upravo epski žanr pružao najviše mogućnosti za iznošenje svojega shvaćanja svijeta, pa mu se i utjecao u različitim razdobljima svojega književnog života. U tomu svakako treba odčitati i uvjerenje da je upravo u njemu vidio onu vrstu„u kojoj se obrađuju teme od najveće važnosti za zajednicu“, za razliku od„modernističkih nagnuća“ i pjesničke lire, što je njegova istinska vokacija. Prema Pavličiću,„premda epiku vidi kao pravo mjesto za razmatranje o filozofskim pitanjima“, Nazor izabire lirski način izražavanja, po čemu Nazorov epos „zadržava nekadašnju središnju poziciju, a djelomice je dijeli s lirskom poezijom“, što potvrđuje i mnoštvo stihova iz Slavenskih legendi ugrađenih u Živanu.