Nova Istra

168 PRILOZI O ZAVIČAJU Miroslav BERTOŠA Nama, gradskoj djeci, u doba nestašice, preostajala je jedino opskrba namirnicama u trgovini: kupljena (ili na točkice dobivena) jaja u prahu iz UNRA-ine pomoći, po­ pularno zvana Trumanova jaja . Kako god danas shvatili tu sintagmu! Ta bi se jaja u nekoliko žlica praha rastvorila u vodi i stavljala na tavu te na malo masti pekla poput kajgane; gladnim ustima i krulećim želucima legla bi „u slast“, no kao često ponavljan obrok postajala bi neukusna, čak i odvratna... U doba ondašnje sveopće opsjednutosti raznim političkim, ideološkim i druš­ tvenim akronimima, jedan sam navlastito upamtio – složenu kraticu RANAPOZ! Ulazio sam u desetu godinu života i s mješavinom straha i znatiželje otkrivao i dobro pamtio sve prijeteće znakove oko sebe. Pitao sam se što li se skriva iza besmislenih slova složenih u natpis RANAPOZ iznad trgovine u kojoj smo kupovali namirni­ ce? Približio sam se ploči i uspio pročitati puni naslov ispisan sitnim slovima: Ra d- ničko- na mje štenička - po trošačka- z adruga . U njoj su se jednom mjesečno obiteljima s djecom na točkice dijelila dva režnja čokolade za kuhanje. Ipak, nitko nikad nije re­ kao: idem u Ranapoz po špežu! Prizori sjećanja: Okus kolačića Bijaše to osebujno doba, davni konac četrdesetih i početak pedesetih, koji je samo rijetkima ostao u kompleksnim, dubinskim i višeslojnim sjećanjima. Uspomene na onodobnu prehranu izazivaju tako burne emocije da daleko nadmašuju mitsku malu madeleinu , kolač iz djetinjstva književnoga velikana Marcela Prousta. Proust se utapao u svojim hipersenzibilnim sjećanjima, pronašavši u osjetilima nepca i mozgovnih niti okus kolačića i oživjevši preko njih prizore iz zimskih dana u Com­ brayu... No mi smo iz dječačkog doba, mučeni glađu i neimaštinom, u svojem pam­ ćenju desetljećima nosili i do danas prenijeli individualno i kolektivno pamćenje o mirisima , okusima , željama , nadama i odricanjima ..., čežnju za komadom kruha, ja­ bukom, komadićem piletine... Okusi hrane – oni slasni i oni (polu)odvratni – bez koje se nije moglo preživjeti, nisu predstavljali „vježbe senzibiliteta“, već stvarnost bez koje se nije moglo. Tadašnji svijet – unatoč gromoglasnim parolama i deklari­ ranim obećanjima o pravdi i jednakosti – nije bio za sve isti... U svim režimima u kojima sam proživio svoj dugi vijek – uključujući i današnje vrijeme – osjećao sam kako Sunce različito obasjava suvremenike i mene osobno, kako nismo svi isti pod njegovim zrakama koje isijavaju različitom ideologijom i lažnim parolama zaluđu­ ju gomilu... Vrlo dugo nakon završetka Drugoga svjetskog rata osjećao sam se po­ put onoga židovskog dječaka iz varšavskoga Geta koji je ustrašen do dna svojega