Nova Istra

109 Stjepan VUKUŠIĆ OGLEDI diko“ stoji uz bok Vatroslava Jagića, koji n ȁ pīsa: „Ne mislim da će mi se moći išta prigovoriti, kada proglasim ikavski izgovor najbitnijom razlikom zapadnoga (hr­ vatskoga) prema ekavskom, istočnom (srbskom), dočim južni jekavski izgovor dr­ žim simbolom združenja i pomirenja. Narječje je štokavsko – ikavsko, zapadno, a ja bih, ali samo kao filolog, rekao, hrvatsko.“ ( Jagić, V.,„Književnik“, izlazio u Zagre­ bu „podporom Matice ilirske“ kao četvrtogodišnjak od 1864. do 1866.). A Vlatko Pavletić „nakon smrti F. Tuđmana, dva mjeseca privremeni predsjednik RH“, kako stoji u Hrvatskoj općoj enciklopediji , piše: „Ikavico, tko te ruši Ništi jamstvo naših nada, Ikavica je u duši Ponosnoj i kada strada. Ikavicom Hrvat zbori, Ikavicu Hrvat ljubi, I kad se hrabro bori I kad, izdan, bitku gubi.“ Tako o našoj bitnoj temi piše Vlatko Pavletić. A naš čovjek kad ga režimlije strpaju u rupu, dugo izlazi iz nje, jer: „svako ti str­ gne bar paperak pera“. Književna gramatika Tko ne bi želio cjelovitu književnu gramatiku, posebice takvu sintaksu, ali to je već druga zona (teorijska) kojoj prva i prava književnost mora izmaknuti kao vječ­ no živa voda svakoj zatočenosti. Pobjeći od tereta tih diskurzivnih metajezika što ju tlače kao ploča sarkofaga pod koju je hoće živu pokopati. No ona mora snagom svoga bića izletjeti na svoje poljane – u divljine i pitomine svoga krika i pjeva, sa snagom prvogovora...