Nova Istra

101 Igor ŠIPIĆ OGLEDI sam došao slušajući radijski kazivane stihove T. M. Bilosnića iz zbirke pjesama Odi- sej . Dok zvuče nadhomerovski poput ozvučena svjedoka rata u procesu„Troja pro­ tivu čitavog svijeta“, je li stoga pošteno takav stav odbacivati a priori , a poslije raspo­ znavati smrt kao neprocjenjivu sposobnost mistike da rasvijetli mnoge tajne, među njima i onu o „objektivnoj umjetnosti“. Upravo to me nagnalo na odluku da se latim priredbe poema ovoga nepredvidi­ vog stihotvora, odabranih po načelu zadaha smrti, što još od antike „sažimaju sveko­ liko značenje, utjelovljući emocionalnu, moralnu i metaforički snažnu liriku, pripo­ vjedački i subjektno razrađenu epiku te snažnom unutarnjom borbom prožetu dra­ mu“. Istodobno, pjesnik je obilježen karakterno pa ako o njegovim djelima pišemo kronološki, istom ćemo osjetiti promjene najčešće nadošle s dvije strane: one ljubav­ ne, kao esencije životne energije i suodnosa spram žene, te, druge, one nasilne nad društvom, tj. ljudima, što će ga u traženju novih putova slobode i samoga natjerati u silne promjene okoštale poetske forme. Stoga i može postići jedinstvo različitosti koje će se efektuirati u raznovrsnosti slike života pretočene u stihovlje književnoga opusa. S te strane, s Bilosnićem nije lako, nije moguće svrstati ga u jedan te isti kavez i tjerati ga u jednoumlje. To bi bio sažetak koji će i njegove poeme učiniti nedodirlji­ vima. Njegov karakter je takav da će, berući jabuke, pobrati sve osim jedne; na stablu će ju ostaviti kao umjetnost, sjesti na tronožac i gledati ju virgo intacta s daljine i u njoj uživati. Ako nisi istinski umjetnik, u umjetnosti nemaš što ni tražiti, a Bilosni­ ćev slikarski talent je neupitan. Usto, nikad ne ostavlja tragove za sobom, prođe i za kopitima pobriše granjem sve što bi ga moglo raskriti u njegovoj biti. Međutim, ima puta i do njega, ima nešto što ga čini ranjivim, što kritičar mora prepoznati – toplina rukopisa, toplina lica, ona što na monitoru odaje njegovu pozi­ ciju, implicitnu slobodi majstora riječi. Taj mali dijelić opstojnosti ljudskoga bića, ta­ bua društveno-lukrativnih odnosa, konvertirat će se u djela radionice triju desetljeća: – Čelo za metak (Mostar, 1984.), – Vila Velebita (Zadar, 1993.), – Štit(i) slovo hrvatsko (Zadar, 1994.), – Krik (Nin, 2001.), – Ogrlica (Zadar, 2006.), – Vukovar (Zadar, 2011.) i – Crno je crno (Zadar, 2011.). Zasebna knjiga poema, Hrvatska ogrlica (Zadar, 2010.), inkorporirala je djela Vila Velebita , Štit(i) slovo hrvatsko , Krik i Ogrlica . Predgovor naslovljen „Rijedak brevijar u suvremenom hrvatskom pjesništvu“ potpisuje Božidar Petrač. Kao već ustaljen