Nova Istra

74 Ivo Mijo ANDRIĆ, Zagreb SILNIK MEKE DUŠE – Ništa on nije kriv, gospodine sudija. Ništa! – ponavljala je žena gledajući u pod sudnice, koji je bio ulašten „ideal“ pastom da se kao biser na vratu presijavao pod jakim Sunčevim zrakama što su dopirale kroz odškrinut prozor. – A kako onda da ga osudim, draga gospođo? Kako da mu odredim pravednu kaznu? – sa snebivanjem i nevjericom pravdao se sudac. – Ako nije kriv, ne mogu mu izreći zatvorsku mjeru, a ne mogu mu odrediti ni novčanu kaznu. – Tako je, gospodine sudija! – potvrđivala je žena klimajući glavom. – Ne dao Bog da mu izreknete zatvorsku kaznu. A još gore da ga udarite po džepu. On bi me poslije ostavio, a možda i prebio. I djeca bi mi nastradala, ne dao dragi Bog! Izgovorivši te riječi, žena se stresla kao da je objema rukama uhvatila strujnu žicu od 220 volti. Osjetila je kako je prešla granicu nužne obrane i dovela u nepriliku i sebe i muža koji je sjedio na stolici namijenjenoj optuženome. – Pa kako da završim ovaj predmet? – pitao se, sa zadrškom, sudac pred svima. Pravio se kao da nije dobro čuo posljednje ženine riječi koje su bile teže i opasni- je od onoga što je pisalo u optužnici. Ako je tako kako žena sluti i nagovještava, možda je bolje osloboditi ovoga ovdje nesretnika te ga pustiti kući. Može đavao napraviti još gore stvari i onda će i ženu i djecu nositi na savjesti. – Završite ga kako je najpoštenije i kako pravda nalaže. Mene ne pitajte. Dosta mi je moje brige i muke. Jedva čekam da dođem kući svojoj djeci i da se nakon svega sita isplačem. – A, bi li bilo dobro da mu odredim uvjetnu kaznu? – pitao je sudac, nadajući se