Nova Istra

65 Miroslav PELIKAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST da, poput labirinta. – Koristim se samo ovom sobom u prizemlju, tu spavam, čitam, radim; tu je i mala kuhinja pored, no rijetko kuham. Ja sam, mladi gospodine, vrlo skroman čo- vjek i potrebno mi je vrlo malo. Ponekad se šetam, dođem do klupe na obali i tamo odsjedim neko vrijeme te se vratim. I tako svaki dan. Ležaj sa strane, dva ormara nasuprot, u sredini četvrtast manji stol s četirima stolcima i ispod visokih prozora velik, impresivan radni stol i kožna fotelja. – Ah, vidim da gledate stol i fotelju. To je jedino što je preostalo iz moje prošlo- sti. To je moj prvi i jedini radni stol s foteljom uza nj. Kako sam se selio, tako su i oni išli sa mnom. – Ah, ne – osmjehne se drugi put Mucnik – nema u stolu ničega, potpuno je prazan, takva ga i volim, praznog. Rijetko sjednem u fotelju, rijetko, gotovo nikada. Započeli smo razgovor i završili ga kasno popodne. Uglavnom, Mucnik mi ništa nije rekao što već nije bilo općepoznato. Rekao je na kraju: – Žao mi je ako ste razočarani, no, vjerujte mi, neke sam stvari, događaje i osobe morao zaboraviti, neke druge jer sam tako sam želio, a one treće jednostavno su se zagubile negdje bez traga. Ja sam jedan od posljednjih iz svoga doba, nitko mi više ne može nauditi, ne mogu ni ja drugima. Ja sam, mladiću, samo nepotreban, suvišan relikt prošlosti. Spomenuo sam mu dojam o labirintu. Treći se put stidljivo nasmijao. – U pravu ste. Znate, ljudi cijeli život žive svaki u svom labirintu i nitko ne pro- nađe izlaz. Već drugi dan završio sam članak i dao ga Mucniku na autorizaciju. Suglasio se sa svime, samo me zamolivši neka mu pošaljem broj Glasnika s objavljenim mate- rijalom. Urednik je razgovor s Mucnikom objavio uz nekoliko fotografija iz arhive. Bez osobitih reakcija javnosti. Očito je bilo kako Mucnik nikome više nije važan. Nakon nepune dvije godine obaviješten sam preko odvjetničkoga ureda M. I. M. kako mi je Mucnik oporučno ostavio velik radni stol i kožnu fotelju. Tomo mi je već sutradan objasnio kako je Mucnik prije nekoliko mjeseci prona- đen mrtav u vili. Ležao je u onoj sobi tko zna koliko dugo. Na stolu je nađena njegova vlastoruč- no potpisana oporuka s potpisima dvojice svjedoka, susjeda, koji su samo poslije pripomenuli kako je Mucnik tada izgledao dobro. Vilu je Mucnik ostavio mjestu, neka rade s njom što žele, namještaj ostavlja župniku, a stol i fotelju meni. Idući mjesec dostavljen je na moju adresu, uredno i propisno zaštićen, zapakiran radni stol i kožna fotelja. Uistinu, dobro mi je došao.