Nova Istra

59 Miroslav PELIKAN, Zagreb ČOVJEK Sasvim slučajno, Tomo mi je pokazao – poslije je priznao kako je to odavno želio učiniti i probuditi moj istraživački nerv – omanjega, pogrbljenog starca, kako posve iskrivljen sjedi na klupi u hladu na morskoj obali. Zastali smo i promatrali ga nekoliko trenutaka. – On ti je bio velika zvjerka, velika, velika – progovori Tomo i krene. Slijedio sam ga, ne osobito zainteresiran za izrečeno. Susretao sammnoge važne osobe, koje se uglavnom nisu ničega važnog sjećale ili su im se iznenada razbuđena sjećanja uvelike razlikovala od iznimnog obilja podataka o njima. Slutio sam kako bi i sada s tim pogrbljenim čovjekom bilo isto ili barem slično. Sjeli smo na prvu slobodnu klupu u rijetkom, slabom hladu, otvorili konzerve piva i polagano pili. Poslije dvije, tri minute tiho upitamTomu, koji se zagledao u valove; odlutao je, pomislim. – I što je bilo s tim čovjekom? Tomo se nasloni na klupu, otpije dugi gutljaj. – Uistinu, o njemu se malo zna, više se nagađalo, pretpostavljalo, zamišljalo, ako baš hoćeš. O imenu jedino nikada nije bilo dvojbi. Viktor Mucnik, rođen u kasnim dvade- setim godinama prošloga stoljeća, evo, ovdje gore, iza brijega, u običnoj, skromnoj kući u višečlanoj obitelji, otac mu je služio na raznim brodovima desetljećima i jednom se nije vratio, govorilo se kako je zaglavio u nekoj dalekoj luci, no to je od početka bila čudna priča. Naime, njegov otac nije bio svađalica, bio je miran čovjek, povučen, brižan, veselio se samo novcu koji će donijeti svojima nakon teške plovidbe, a majka je nekako uspijevala brinuti se o svima njima. Da, bilo ih je če- tvero, dvije sestre i dvojica braće. Najstarija Klara pred onaj se rat iselila u Ameriku