Nova Istra

81 Milan BOŠNJAK HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Strah ima svoju cijenu . Ovdje don Jozo priznaje svoj strah od odlaska liječniku, zbog čega ima ozbiljnih problema s očima. Ipak će ići na operaciju, da mu se ne dogodi kao dobroj starici Neni, koja je „oboljela od šećera“ te bi, da se nije bojala, još bila među živima.„Pretjerani strah može često puta biti koban“, zaključuje autor. Imagološka prizma Zanimljivo bi bilo pogledati u djelo Joze Župića kroz imagološku prizmu i utvrditi kako su prikazane predodžbe i slike država i naroda s kojima se susreće i koje opi- suje. Najkraće rečeno, imagologija (lat. imago – slika, predodžba, misao; grč. logos – govor, riječ, pojam, misao, razum) jest posebna istraživačka grana komparativne književnosti koja se bavi proučavanjem predodžbi o stranim zemljama i narodima (heteropredodžbe) te o vlastitoj zemlji i narodu (autopredodžbe). Iz dosad opisanih njegovih priča i citiranih dijelova vidljivo je da u svojim književ- nim uratcima Jozo Župić najviše govori o Hrvatima koji žive u Njemačkoj, a zatim o dvjema državama: Hrvatskoj i Njemačkoj. Hrvatske iseljenike osvjetljava s različitih strana, što sam detaljno opisao prili- kom tematsko-motivske analize njegovih priča. Uglavnom, naše ljude tzv. gastarbaj- tere karakterizira kao poštene, vrijedne i jednostavne, kao domoljubne, odgovorne, ali i vesele i spontane ljude. S promijenjenim životnim okolnostima mijenjali su se i njihovi prioriteti: od početnih teških uvjeta, pozicije koja je vrlo upečatljivo opisana u mnogim pričama, kad je usmjerenost bila isključivo na ostvarivanje osnovnih ži- votnih potreba i pomoć u golom preživljavanju obitelji, stremljenja se pomiču prema sve višim standardima, emotivnim, duhovnim i materijalnim te prema sve izraženi- joj želji za aktivnim sudjelovanjem u svim segmentima suvremenoga života sredine u kojoj žive i rade. Jedan od važnih preduvjeta za to dobro je poznavanje njemačkoga jezika, koji pripadnici prve generacije nisu uvijek najbolje poznavali. Pripadnici dru- goga naraštaja najčešće dobro govore oba jezika, a pripadnici treće generacije, rečeno je, suvereni su u njemačkome jeziku, ali često imaju poteškoća s hrvatskim. Zato u autora postoji visoko razvijena svijest o potrebi učenja hrvatskoga jezika i kulture, a to se čini poticanjem stalnih i različitih poveznica s domovinom (različiti obiteljski kontakti, šport, glazba, njegovanje običaja, ljetovanja u domovini...), kao i pohađa- njem hrvatske nastave u inozemstvu, koju za djecu Hrvata u Njemačkoj organizira hrvatska država. Autor vrlo pozitivno govori o hrvatskim učiteljima, spominje ih poimence, kao i učenike te govori o brojnim zajedničkim aktivnostima, primjerice lijepo opisuje program za Majčin dan. Zaključno, u pričama su Hrvati trajno usmje- reni na povezanost s domovinom, povezanost s crkvom te na stjecanje materijalnih dobara.