Nova Istra

393 Žarko PAIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI u stanju „prirode“ i „društva“, Kierkegaard mora izvesti „drugi konjićev skok“ u bes- konačno postajanje i preobrazbu samoga bitka. Egzistencija čovjeka za znanstve- no-logičko izlaganje jest određena „bit“ ( esencija ). Ona pripada supstanciji svjetsko- povijesnoga razvitka duha u vremenu. Čovjek posjeduje „ljudsku prirodu“ koja mu prethodi. Tako se bit razvija do apsolutnoga znanja o sebi samome. Ali, to se zbiva samo u okviru znanstvene spoznaje. Od Descartesove metodičke sumnje ovo ima obilježje traganja za znanstvenom istinom. Stoga je lik filozofije unaprijed određen logički-povijesno kao znanstvenost znanosti . Um ( logos ) jest bit te i takve znanosti. Samo zahvaljujući njoj čovjek doseže vlastite svrhe i ciljeve u povijesti. Ipak, čovjek nije posljednja svrha i cilj nego ono što ga nadilazi – apsolut sam kao subjekt-sup- stancija filozofije umjetnosti, filozofije religije i filozofije koja se dijalektički prevla- dava u znanosti apsoluta. Ne služi apsolut čovjeku u formi znanosti, nego čovjek robuje drugim posvećenim svrhama njegove neljudskosti. Bitak se na kraju u Hegela dokida u čistome mišljenju apsoluta. Gotovo neljudski stroj beskonačnoga kruženja ideje ima moć nad prirodom i čovjekom. Što drugo preostaje Kierkegaardu negoli da formalno „antifilozofijski“ rastemeljuje čitavu ar- hitektoniku „sustava“ i „metode“ znanosti na njezinu vlastitome tlu. Problem znan- stvenosti znanosti nije, dakle, u teleologiji bitka , već u teologiji događaja . Svrhovitost povijesti zamjenjuje singularnost vjere kao ponavljanja Kristova povijesnoga doga- đaja. Dvoznačna priroda događaja jest u tome što se kroz njega pokazuju struktu- re vječnosti i vremenitosti, ideje i zbilje, onostrano i ovostrano (transcendentno i imanentno). Za razliku od Nietzscheova otkrića sfere tjelesnosti u volji za moć kao vječnome vraćaju jednakoga, u Kierkegaarda je otkriće egzistencijalne vjere rastje- lovljenje povijesti u znaku užitka i patnje. Nietzsche je filozof kontingencije jedno- kratnoga života, a Kierkegaard religiozni mislilac subjektivnosti bez svijeta. Mistika Hegelovih trijada subjektivnoga, objektivnoga i apsolutnoga duha nadomješta se sferama egzistencije u analogiji s Hegelovim dijalektičkim načinom mišljenja. No, kako je to najbolje definirao Adorno, problem Kierkegaardovih sfera jest u tome što su one izvedene kao nadomjestak za moć negacije. Taj „realizam bez stvarnosti“ i nadalje svoju snagu crpi iz struktura idealističke filozofije. Samo je posrijedi druk- čiji put za razliku od metode Hegelova apsolutnoga duha. Schellingova mitologija pojma slobode kao bestemeljne ideje početka novoga mišljenja preko Kierkegaarda ušla je u svojevrsnu modernost bez moderniteta. Namjesto pohvale dolasku doba tehnologije i znanosti dobili smo zaokret k iskonu, mitologiji pojma i očekivanju spasonosnoga od (filozofije) umjetnosti. Nadolazeći Bog zahtijeva egzistencijalnu vjeru s onu stranu temelja metafizike. U tom okružju se misao Schellinga, Kierke- gaarda i Heideggera može izvesti iz raspada metafizičke sheme bitka-Boga-čovjeka- svijeta. Razlike između njih su fluidne, ali i nepremostive.