Nova Istra

346 NOVI PRIJEVODI Patrick MODIANO Lik čovjeka visoka stasa, bez glave. Ne sjećam se više je li gimnazija imala sobu za posjete. Čini mi se da se naš sas- tanak održao na prvom katu, u velikoj prostoriji koja je vjerojatno bila knjižnica, ili možda dvorana za svečanosti. Bili smo sami, sjedili za stolom, jedan nasuprot drugom. Otac mi je iznosio planove koje je skovao za moju budućnost. Želio je da se prijavim na odsluženje vojnog roka prije nego što me pozovu. Slje- deće četiri godine – sve dok nisam postao punoljetan – nije odustajao od tog plana. Htio je sâm srediti sve formalnosti u vojarni u Reuillyu. Nakon toga bih otišao u neku drugu vojarnu, na Istoku. Otpratio sam ga do gimnazijskog trijema. Gledao sam kako se udaljuje preko Trga Panteona. Jednoga dana otac mi je povjerio da je i on, kad mu je bilo osamna- est godina, zalazio u četvrt Školâ. Imao je toliko novca da za objed naruči bijelu kavu i nekoliko kroasana u kavani Dupont-Latin. U ono vrijeme imao je zasjenjenje na plućima. Zatvaram oči i zamišljam ga kako se uspinje Bulevarom Saint-Michel, između pristojnih, mirnih gimnazijalaca i studenata, pripadnika Francuske akcije. No, njegova je Latinska četvrt bila prije četvrt Violette Nozière. Vjerojatno ju je često susretao na bulevaru. Violette, lijepa školarka iz gimnazije Fénelon, koja je pod poklopcem svoje klupe držala šišmiše . * Godine 1945., nedugo nakon mojeg rođenja, otac je iznenada odlučio da ćemo otići živjeti u Meksiku. Putovnice su već bile spremne. No, u posljednjem se trenutku predomislio. Malo je nedostajalo da napusti Europu nakon rata. Trideset godina kasnije, oti- šao je umrijeti u Švicarskoj, neutralnoj zemlji. U međuvremenu je mnogo putovao: Kanada, Gvajana, Ekvatorijalna Afrika, Kolumbija... Ono što je uzalud tražio bio je Eldorado. * Godine 1952., u maloj kući u Jouy-en-Josasu, u Ulici Docteur-Kurzenne, četvrt- kom popodne slušao sam radio, jer su davali emisije za djecu. Ostalih dana ponekad sam slušao vijesti. Sjećam se kako spiker govori o suđenju onima koji su izvršili MASAKR U ORADOURU. Od zvučnosti tih riječi srce mi se i danas sledi kao i onda, kad nisam točno shvaćao o čemu se radi. * Jedne večeri, za vrijeme jednog od svojih posjeta, otac sjedi nasuprot meni u salonu kuće u Ulici Docteur-Kurzenne, ispred prozora ostakljene verande. Pita me što bih želio raditi u životu. Ne znam što bih mu odgovorio.