Nova Istra

335 Tomislav ŽIGMANOV HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU đanskih Hrvata na prijelazu tisućljeća! Eventualni, pak, neki pojavak hrvatskoga pjesnika iz Vojvodine u bilo kojem dijelu hrvatskoga pjesništva kao sustava hrvatske književnosti – od objave knjige do dobivanja nagrada, a i toga je bilo, napose u po- sljednjih nekoliko godina (npr. Goranov vijenac je 2008. dobila Jasna Melvinger, vojvođanska hrvatska pjesnikinja zacijelo najzrelijega izraza) – može se tumačiti tek kao iznimak iza kojega ne stoji pravilo. Jer, promatrano s motrišta hrvatskoga iseljeništva i dijaspore, hrvatsku nacio- nalnu književnost karakterizira tek sporadična integriranost regionalnih hrvatskih književnosti koje postoje izvan Hrvatske. To uzorito vrijedi za književnost nastalu među Hrvatima u ugarskome Podunavlju, među Hrvatima koji danas žive uMađar- skoj i u Vojvodini. Ne od danas, naime, neznatni su sadržaji iz njihove književnosti u prikazima povijesti hrvatske književnosti, kontinuirano zatim nedostaje kritička recepcija njihovih književnih sadržaja, uvelike su isključeni iz prostora nagrađivanja, mali broj je njihovih objavljenih knjiga u Hrvatskoj, izostaje suradnja u časopisima, postoji nevidljivost u prostoru javnosti... Drugim riječima, ova regionalna hrvatska književnost tijekom cijele svoje povijesti „pulsira na hrvatskome istočnom etničkom rubu bez čvršćih, trajnijih i strukturalnih navezanosti na književnost naroda u mati- ci, napose onoga u središtu“. 13 Stoga onda ne treba čuditi zašto se o ovome segmentu hrvatske književnosti još uvijek malo zna, ne samo u široj javnosti nego i u onoj stručnoj. A sve ovdje tek naznačeno u svezi s hrvatskom književnošću u Vojvodini je po- sljedica, čini se, daleko dubljega paradoksa hrvatske kulture u cijelosti, ne od danas! Ono se, naime, hrvatsko u hrvatskoj kulturi primarno razumijevalo kao ono što po- stoji u Hrvatskoj. Iskustvo, pak, mađarske kulture, što pulsira pred očima vojvođan- skih Hrvata, posve je drukčije – ono mađarsko u kulturnom smislu jest svuda gdje mađarstvo postoji. Stoga bi vjerojatno u povijesti hrvatstva Hrvatske trebalo tragati za korijenom takve čudnovate nacionalne uskosti, uskosti koja se preslikava na mno- ga područja, pa i ona u području nacionalne književnosti. Možda je usmjerenost na borbu za vlastito postojanje, dugostoljetna bezdržavnost, te odsustvo imperijalnih kodova u vlastitoj kulturnoj praksi, uvjetovalo da skučenost u okviru državnih grani- ca bude mjera hrvatstva. To se posebice dade nazrijeti kroz službenu visokoškolsku recepciju vrednovanja suvremene hrvatske književnosti, gdje hrvatska književnost, koja postoji u Vojvodini, gotovo uopće nije predmet tematiziranja. Pa ipak, ona kako-tako i kao hrvatska opstoji. Unatoč mnogima! Pa i Hrvatskoj, neempatičnoj za vlastite rubove. Ne od jučer, opetujemo! Živa je! Kao otočna... 13 Vidi o tome na primjeru pjesništva u: Tomislav Žigmanov,„Poetika hrvatskoga ruba na prijelazu tisućljeća“, u časopisu Kolo , 5-6/2010., Zagreb, str. 73.