Nova Istra

194 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Mile PEŠORDA 17. ožujka 1967. i Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku od 28. siječnja 1971. O slavnoj se zagrebačkoj Deklaraciji, koja je spašavala samo ime i opstanak hr- vatskoga jezika kao hrvatskoga, puno toga u javnosti znade, dok je o sarajevskoj nametnuta total(itar)na šutnja, iako ni ona, kao ni predhodnica joj u Zagrebu, nije nastala iznenada, niti izvan književnoga i društveno-političkoga konteksta stvara- teljskoga autonomnoga glasa otpora samovoljnomu uplitanju države u područje umjetničkoga stvaranja i državnoj volji da uništi i porobi hrvatsku riječ, a također je izvršila svoje poslanje u pokretanju dijaloga na javnoj društvenoj pozornici te očuva- nju hrvatskoga jezika i nacionalno-civilizacijskoga identiteta, a to znači i naravnoga kulturnoga pluraliteta u Bosni i Hercegovini. U svjetlu zagrebačke Deklaracije, koja se, u svome zahtjevu za ustavnim i stvar- nim pozicioniranjem hrvatskoga književnoga jezika, poziva „ na temeljna načela so- cijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpuni suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama “, i potpisa Miroslava Krleže (kao predstavnika/e jedne od 18 kulturnih i znanstvenih ustanova koje su potpisale Deklaraciju), mnogima se otvorio pogled u heretičnoga, međuratnoga Krležu i njegovu kapitalnu i trajno in- spirativnu knjigu DESET KRVAVIHGODINA (kojih sam samostalno i cjelovito izdanje objavio g. 1990. u Sarajevu, u biblioteci „Žarišta“). Krleža je, kao stožernik zagrebačke Deklaracije svojim puntarskim glasom iz Balada i pogledima na prote- kle krvave godine naše zajedničke južnoslavenske povijesti, bio moćnim sugovorni- kom u intelektualno odvažnomu izlazku iz jedne krletke. Premda Krleža bijaše dragocjenim posrednikom, središnjim nam se i žarišnim, prijelomnim trenutkom duhovne obnove i književne renesanse, i svojevrstnim izvo- rištem i hrvatskoproljećarske energije u Herceg-Bosni, a istodobno i bošnjačkoga pre- poroda , nadaje epohalna pjesnička knjiga KAMENI SPAVAČ Maka Dizdara g. 1966., kao i Dizdarov cjelokupni književno-pjesničko-urednički opus i doprinos na polju reafirmacije izvorne, autohtone književne riječi i baštine i otkrivanja povijestne kristjanske Crkve bosanske i epitafa na stećcima kao životvornoga i strukturnoga dijela suvremenoga pisma s budućnosnom porukom. „ Trebalo bi opet naučiti/da slušamo kako dažd pada pada // Trebalo bi se odkame- niti / i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada // (...) Trebalo bi načas stati / sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati. “ Eto, takav se je dažd poezije iz KAMENOGA SPAVAČA objavio čitateljima i tražiteljima ljudskoga sve-vremena i ovaj ih je glas Dizdarov zatalasao da se sluhom i duhom otvore prema Slovu, prema zabranjenomu, pohranjenom u dubljinama vremena i nevremena, onkraj modre rijeke. Djedovska hiža jezika ovdje se odstva- rila kao kuća bitka, koju je pjesnik dosmrtno hranio i branio i u nju pozivao sve