Nova Istra

193 Mile PEŠORDA HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU rijene, zamaže slike, izbriše oblike i lobotomirana čovjeka okrene prema blistavoj budućnosti. U Matičinu je „Vijencu“ prije koju godinu jedan sarajevski novinar na- pisao da se broj Hrvata u Sarajevu toliko smanjo te se priča kako ih je manje nego akademika. Kada je ista ta Matica priređivala svoj dvodnevni skup o Hrvatskome proljeću , na popisu tema i izlagača nije bilo ni traga od nekoga Hrvata ili hrvatstva u Sarajevu u tome burnome i prijelomnome dobu naše bližnje povijesti, kao da Sara- jevo tada ne bijaše jednim od istinskih žarišta i hrvatske književne riječi i sastavnim dijelom proljećarske stvaračke volje za slobodu, za samoupravljanje u praksi i puno bolji život ljudi. Borba pojedinca protiv vlasti jest borba pamćenja protiv zaborava, riječi su jednoga književnika, koje ovdje primam kao čašu punu riječi usuprot šutnji o jednom događaju, usuprot daviteljskomu udbopisu o jednomu rukopisu slobode zavjetovane ljepoti. Hrvatsko je proljeće, s pravom nazivano i drugim hrvatskim narodnim preporo- dom, povijestnim događajem koji je presudno i suverenitetno uspravio hrvatski na- rod na okomici tisućljetnoga hrvatskoga i knjižtva i demokratskoga državotvorstva; jedinstveno u svomu mnogoglasju, bijaše ono svenarodnim zapadnoeuropejskim duhovnim i društveno-političkim gibanjem, kojim se je cijeli jedan narod spašavao pred propašću i načertanijskim nestankom, nestankom kojemu su nemali prinos da- vala i hrvatska gospoda i drugovi „UOPŠTE“ (znakovito orisani u antologijskomu Šegedinovu romanu IZDAJNIK, napisanu 1964. i objelodanjenu u „Kolu“ tek g. 1969.), ideološki čvrsto uvezani u totalitarni projekt nestanka naroda/nacije. Nje- gov preporoditeljski put nutarnje punine istine i života jednoga nacionalno-civiliza- cijskoga entiteta u stvaračkomu hodu ozbiljenja sebe sama u živomu metafizičkomu i fizičkomu dodiru s Europom kao vlastitim uljudbenim matičnim tijekom, da bi se doista i dogodio, morao je savladati golemu branu hrvatskoj slobodi: imperijalni formacijski monolit koji je, s godinom 1918., istragaški nalegao na jezik hrvatski, osmišljeno i nemilosrdno progoneći pod objema beogradskim diktaturama, prvo monarho-fašističkom, zatim jugoboljševičkom i ime i duh samosvojna i izvorna je- zika Hrvata. Kako se tada uistinu radilo o biti ili ne biti hrvatskoga jezika i slobode odnosno naroda, preporod je (iskoristivši povijestnu prigodu popuštanja lanaca ne- slobode nastalu smjenom jednoga od najmoćnijih i stožernih figura Udbo-Partije i Jugoslavije Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu Partije g. 1966.) obu- hvatio sve povijestne zemlje i krajeve, sela i gradove u kojima su živjeli i stvarali Hr- vati, pa tako i Bosnu i Hercegovinu – ali i Hrvate u dijaspori – a bitno je znameno- van hrvatskom književnom riječju i svjedočkim preporoditeljskim djelom hrvatskih književnika koji se nisu predali moćnomu zovu unitarističkih sirena, djelom, sažeto i problemski jasno izkazanim u dvjema deklaracijama o hrvatskom jeziku, jednoj zagrebačkoj i drugoj sarajevskoj: Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika od